Pratimo i ekonomiju, pričamo o Srpskoj, Srbiji, Evropi, Rusiji i Americi, svjetskoj političkoj situaciji. Analiziramo političke emisije, slušamo izjave rukovodilaca i političkih vođa, pratimo skupštinske sjednice. U našim razgovorima, ima i tračeva, znamo mi i tu tematiku i problematiku – pričaju Tomo i Gojko koji se svakog jutra sastaju u pola devet.
Dužina šetnje zavisi od kondicije, tema i vremenskih uslova.
Jutros smo razgovarali i o injekcijama, i njihovom uticaju na bolesne noge i na kondiciju, stavlja Tomo Antonić, na prvo mjesto, problem koji ga najviše muči i sikira.
– Dvije sam nabavio, po preporuci, primio ih i opet isto, i dalje me bole noge, malo manje ali opet boli, više lijeva nego desna – priča Tomo koji gazi dvadeseto penzionersko ljeto.
Gojko, njegov prijatelj i najčešći sabesjednik, dvanaest godina u penziji, posegnuo je za političkim temama.
– To je velika zapetljancija, a često i zafrkancija. Poslije svega, manje znamo ili bolje reći da nam ništa nije jasno. Bilo bi bolje da ne pratimo ništa, tada bismo barem nešto shvatili i zaključili. Ovako, ama baš ništa – zaključio je Gojko.
Tomo i na to ima dopunu, odgovor ili amandman.
– Naša Skupština, Republike Srpske, meni djeluje kao vatrogasno društvo, jedni pale, drugi gase, ko bajagi, pa onda zamijenu uloge, oni koji su do podne palili, oni kao gase i tako u krug. Ni tu ništa ne shvatam niti razumijem, izgleda da najviše gore leđa narodu kojeg oni predstavljaju – smatra Tomo unoseći u priču i lična, porodična iskustva, podstaknuta učestalim odlascima u inostranstvo.
– Pričali smo i o našima u Americi. Jedna moja rođaka, profesorica je tamo recepcionerka a rođak, veterinar po struci, postao je prevoznik. Mnogi odlaze i rade ono što im se ponudi u inostranstvu, posao kojeg tamošnje stanovništvo neće da radi. Naše škole oni mnogo ne fermaju, ne gledaju da li je taj čovjek inženjer ili profesor, evo tebi lopata ili volan, ženama opet bolnica ili starački dom a vi rintajte, kao stoka – priča Tomo, dijeleći parkovsku klupu sa prijateljem Gojkom.
Rano je jutro, tek po neki prolaznik zastajkuje, pozdravlja i žuri dalje. Njih dvojica, kažu, odavno nigdje ne žure. Komunalne teme u Gradiški, takođe su njihova česta tema.
– Mnogo se posvećuje parkovima, sade cvijeće, postavljaju klupe, da penzioneri imaju gdje sjesti i dušu odmoriti. Gradiška je lijep i uredan grad, sve je blizu, pod nogu, što bi se reklo. I društveni život je bogat. Svakodnevno su izložbe, programi, predstave, promocije… Najviše volim sport, žao mi je što FK „Kozara“ ne postiže dobre rezultate, kao nekada – opisuje Gojko svoj grad,dijeleći mišljenje sa Tomom koji potvrđuje ove zaključke.
Štampač i viljuškar
Nekada sam, radeći u „Leviti“ štampač za papir prevozio viljuškarom. Sada i štampač i kompjuter mogu ponijeti pod rukom. Toliko se tehnologija promijenila, napredovala, zaključio je Tomo Antonić, govoreći o napretku tehnologije o čemu često svjedoči u svom penzionerskom okruženju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu