U slučaju srpskog naroda s ove strane Drine to bi značilo da je pjevanje pod šatorom, vo na ražnju i ispijanje mlakog piva provjereni recept da se dobije povjerenje birača i da, posljedično, stado dobije pastira kakvog je zaslužilo.
Ma koliko da je onom „profinjenijem“, intelektualnijem i građanski orijentisanom dijelu populacije, najblaže rečeno, odbojno ponašanje političara koji u masi pripitih i zamašćenih zemljaka pjevaju turbo-folk refrene i „laju“ kao kočijaši, takvi performansi se već skoro dvije decenije pokazuju kao dobitna kombinacija za osvajanje vlasti.
Očigledno se vodeći onom da ako ne možeš da ih pobijediš, onda im se pridruži, opozicioni prvaci u ovoj kampanji „poskidali“ su mnoge fore čelnika SNSD. Doduše, kamera još nije zabilježila neki pjevački pokušaj opozicionara da pod šatorom interpretiraju Mitra Mirića ili Jandrino jato, ali obilazak narodnih zborova i veselja, „spuštanje“ u narod i neposrednost u kontaktu sa biračima ukazuju na to da je nepovratno prošlo vrijeme salonskih političara iz opozicije koji su snobovski superiorno, sa visine, kritikovali vlast koju je narod izabrao.
Sviđalo se to nekom ili ne, praksa je pokazala da je takva vlast upravo ono što ovaj narod želi i što, prema Marksu, jasno zaslužuje.
E sad, sklonost prosječnog srpskog birača da vjeruje onima koji ga pred kamerama tjeraju u tri lijepe ili mu prijete ostankom bez posla ukoliko ne glasa za njih, predstavlja temu koja je u domenu sociologa i psihologa. Oni kojima se pretvaranje politike u estradu ne sviđa, uglavnom su već otišli ili pakuju kofere, a ostali na dan izbora imaju neka „pametnija posla“.
Pored vjerne stranačke vojske, o budućnosti uglavnom odlučuju oni birači kojima nije ispod časti da pod šatorom političara popiju mlako pivo i pojedu ostatke pečenja. A onda su srećni do nekih novih izbora. Valjda su tako zaslužili.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu