Nijedno ni drugo nikako nije normalno niti dobro, pogotovo ne za ljude koji su prije dvije decenije zbog toga ginuli.
Kako da baki koja je izgubila sina u ratu objasnim kako je neko juče bio Srbin, a danas Bošnjak, i kako da joj objasnim da oni koji svim snagama „štite nas“ štite svoje radno mjesto? Nacionalna pripadnost je najosjetljivija tema u BiH i političari to i te kako dobro koriste.
To što na nekim funkcijama mora biti određen broj Srba, Hrvata i Bošnjaka, pojedincima ne daje za pravo da promijene nacionalnost, ili ipak da?! Ima ih koji su na prošlim izborima bili Srbi, a na ovim shvatili da bi ipak bolje prošli ako se izjasne kao Bošnjaci.
Prvo su mijenjali priče, pa strane, pa dresove, pa stranke… i to sve za pare. Sve za funkciju. Sada je došlo do toga da se mijenja i nacionalnost. Šta je sljedeće? Hoće li muškarci početi mijenjati i pol, ako recimo na nekom mjestu koji oni požele bude potreban određen broj žena? Ili obrnuto. Mislim da je sve moguće, s obzirom da ih čeka malo rada i puno para.
Nije dobro da nam je nacionala pripadnost najbitnija, nije dobro da nas čim se rodimo uče da moramo znati ko je Srbin, Hrvat i Musliman, ali nije dobro da se ona mijenja zbog pozicije. Ali, istina, mi u Bosni i Hercegovini bar tu imamo puno izbora. Momci iz “Dubioze kolektiva” su to dobro opjevali stihom „teško je odlučiti kad je širok asortiman, da li je bolje biti Srbin, Hrvat ili musliman“.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu