Dok se o muškim ubicama može naći brojna literatura, malo je onih koji su čuli za na primjer Belu Ginis ili Nani Dos, čiji su zločini bili podjednako gnusni. Bela je ubila više od 25 ljudi još u 19. veku, uključujući i svog muža i djecu, a Nani je u prvoj polovini 20. vijeka ubila njih jedanaestoro, među kojima je bila i njena majka i unukm piše Blic.
Postojeća istraživanja o ženama serijskim ubicama dala su nam veoma korisne informacije. Kad smo odlučili da napravimo studiju o ženama serijskim ubicama, postavili smo dva glavna cilja. Prvo, htjeli smo da dokumentujemo motive i metode ženskih serijskih ubica i istoriju njihovih ubistava na nekim novijim primerima i na mnogo većem uzorku, jer što su uzorci veći, rezultati će biti vjerodostojniji. S obzirom na to da smo psiholozi, otkrili smo da nedostaju upravo psihološka istraživanja o ženama serijskim ubicama – pojašnjava Harison.
Za istraživanje su takođe koristili podatke iz masovnih medija, baš kao što su to činili istraživači na ranijim studijama o ženama masovnim ubicama.
5 najvažnijih rezultata njihove studije
- Kao što je to bio slučaj i u ranijim istraživanjima, pokazalo se da je većina žena u istraživanju dolazilo iz višeg ili srednjeg sloja.
- Gotovo sve (92 posto) su poznavale svoje žrtve, gotovo sve su bile bjelkinje, najčešća metoda ubistva bilo je trovanje, dok je najčešći motiv bio novac.
- Većina tih žena bilo je fakultetski obrazovano, ili su imale završenu srednju školu. Zanimanja kojima su se bavile bila su vrlo raznolika, pa ih je tako bilo od vjeroučiteljki do prostitutki. Gotovo 40 posto njih bavile su se nekakvim poslovima u zdravstvu (najčešće su bile medicinske sestre), a oko 22 posto njih bile su domaćice i majke.
- Većina žena iz istraživanja bila je u braku. U stvari, ove su ubice bile čvrsto monogamne – udate, najčešće ipak dva puta, a rijetke od njih čak i po sedam puta. Za većinu onih čije su fotografije bile dostupne pokazalo se da su bile prosječno ili čak iznad prosjeka privlačne. Takođe, sve su bile hrišćanke (tamo gdje su uspjeli da pronađu podatke o vjeroispovijesti).
- Gotovo dvije trećine njih bile su u nekakvom srodstvu sa svojim žrtvama, jedna trećina njih ubila je svoga muža, a čak 44 posto ovih žena ubilo je svoju biološku djecu. Više od 50 posto njih ubijalo je djecu, dok je jedna četvrtina njih ubijala starije i nemoćne osobe, odnosno one koji nisu imali gotovo nikakve šanse da im uzvrate.
Podaci (kao i podaci iz ranijih istraživanja) pokazuju da je glavni motiv za ubistvo kod žena serijskih ubica novac, dok je u ranijim istraživanjima dokazano kako je glavni motiv za ubistvo kod muških serijskih ubica seks.
A ovi se rezultati u potpunosti podudaraju s evolucionarnom psihološkom teorijom. Robert Trivers još je 1972. godine zaključio kako je ženama primarna i najvažnija stvar u životu osiguranje sredstava, s obzirom na njihov ograničeni reproduktivni potencijal. S druge strane, muškarcima je najvažnije naći što veći broj seksualnih partnerki i iskusiti što je više moguće seksualnih interakcija, s obzirom na njihov neograničeni reproduktivni potencijal (relativno neograničen broj spermatozoida), piše Telegram.
– Naravno, ne želim reći da smo mi žene evoluirale u serijske ubice. Ono što pokušavam reći jeste da bi genetski posredovani nesvjesni nagoni koji su se u nama razvili kao neka vrsta anomalije mogli donekle objasniti ove zločine. A ti bi nagoni mogli takođe objasniti i razlike između ženskih i muških serijskih ubica – tvrdi Harrison.
Ranija istraživanja su pokazala da su muške serijske ubice često uhodili i ubijali potpune strance, dok su žene češće ubijale ljude koje su lično poznavale. Stoga bismo mogli reći da su muški serijske ubice lovci, a žene sakupljači. Iako je ovakav zaključak pomalo neobičan, on ustvari pokazuje da su aktivnosti naše psihe poprilično slične aktivnostima psihe naših davnih predaka.
Ipak ne znamo sa sigurnošću šta pretvara žene u ubice
Harison na kraju postavlja važno pitanje: “Možemo li onda sa sigurnošću znati što to žene pretvara u serijske ubice?”
A odgovor na ovo pitanje je, nažalost, ne.
– I iako neka psihološka istraživanja i studije mozgova ubica, zaista prikazuju neke prevladavajuće trendove, budućnost ovakvih zločina nikad ne možemo predvidjeti sa stopostotnom sigurnošću – tvrdi Harison.
– Ipak i dalje tvrdim da smo mi ljudi zaista veoma fascinirani ubistvima, a ta naša morbidna znatiželja možda se javila zbog straha. Zanima nas ono što bi nam potencijalno moglo nauditi. I nadam se da će profili tipičnih ženskih serijskih ubica koje smo do sad stvorili podstaći na dalje analize, i da će, možda, pomoći u prevenciji ovakvih zločina – zaključuje Harison.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu