Jedna od stradalnica iz kolone Sanja Vulić iz Dvora na Uni, dijete iz kolone, kaže da su njena osjećanja pomiješana. Tuguje za rodnim krajem, a osjeća veliku čast i zahvalnost predsjedniku Vučiću i zvaničnicima, kao i svim prisutnima koji ne dozvoljavaju da egzodus padne u zaborav.
– Najranija sjećanja moja dosežu do početka 1990. godina, kada je počelo maltretiranje srpskog stanovništva. Svi lijepi događaji i zvuci djetinjstva su potisnuti, zvucima rušenja kuća i pucnjavom – rekla je Vulić.
Kako kaže, najteži trenutak koji je preživjela jeste taj što je tri dana gledala u kolonu i pokušavala da pronađe svog oca.
– Tek četvrtog dana stigao je i naš otac, ukrcao nas je u stari gradski autobus u Banjaluci, i poslao put Srbije. On je ostao i nastavio traktorom iza nas – rekla je Vulić.
Njena majka imala je sat vremena da spakuje stvari i napusti sa porodicom vjekovno ognjište. Krenuli su put Banja Luke.
– Gledamo strahote u kojima stari umiru, ljudi plaču i sahranjuju ih pored puta – sjeća se Sanja u suzama.
Kako kaže, prošlo je 27 godina, a Srbija je Krajišnike prihvatila, školovala i zaposlila.
Ona je rekla da je ponosna na ljude koji danas vode Srbiju, jer vidi svijetlu budućnost za djecu koja su u njoj rođena.
– Ja nisam rođena u Srbiji, ali ovo je moja država, a Novi Sad je moj grad. Ja sada vidim svijetlu budućnost za moju djecu koja su rođena ovdje u Srbiji – rekla je Sanja.
Manifestacija u znak sjećanja na stradale i prognane organizovana je u Novom Sadu, piše Blic.
U prisustvu državnog vrha Srbije i rukovodstva Republike Srpske, intonirane su himne RS i Srbije – “Moja republika” i “Bože pravde”. Okupljeni su minutom ćutanja odali poštu svim stradalima u operaciji “Oluja”, a patrijarh Porfirije služio je parastos stradalima i prognanima, nakon čega je održao govor.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu