Iz ove borbe je prvakinja Drame Narodnog pozorišta u Beogradu izašla kao pobjednica, odlučna da svjedočenjem o svom iskustvu ohrabri i pomogne drugim ženama.
Glumica je otkrila prve simptome bolesti.
– Dakle, neobjašnjivi umor, jer sa 57 godina nije vrijeme za iznenadnu malaksalost usred dana i za neobjašnjivu pospanost. Sad znam koliko je važno obratiti pažnju na te znakove. Kao i na slabljenje, ničim izazvano. Onog koji vam tad bude rekao da su u pitanju godine i krštenica odmah pošaljite tamo gdje treba, glupost odmah treba izbrisati. Tako sam se požalila prijateljici i ona me je poslala da uradim test intolerancije na hranu. Nikad nisam vjerovala u te testove, ali sam otišla, i mjesecima se pridržavala nove ishrane. Prijalo mi je, umor se smanjio, usporio, ali nije nestao – priča Suzana.
Glumica otkriva i da je svoju dijagnozu dugo krila od porodice.
– Rekla sam im kad sam krenula na operaciju, bilo je neizbježno; nisam ga nazvala pravim imenom, ali moja ćerka je čula neizrečeno. Odmah sam joj tutnula u ruke infostan i ostale račune i objasnila da je to najveći problem koji trenutno imamo, dugovi se moraju izmiriti. Zetu sam dala ključeve od stana i kesu sa slatkišima za dječicu. Bila sam samoj sebi smiješna kad sam shvatila koliko sam sve to loše odglumila, džaba zanat kad ideš pod nož. Ipak, patetika je izbjegnuta. Samo ne tužni pogledi – objašnjava Suzana, prenosi portal Lepa i srećna.
Gospođa Petričević poželjela je da oda počast ljekarima za koje kaže da se lavovski bore za život svakog pacijenta.
– Strah je dobar saveznik ako ga uzmeš na kašičicu, bajke su tu da se ne bismo plašili, ali mislim da je to nemoguće i neprirodno. Kad uđeš na onkologiju, prvi put si na klinici na kojoj ljekari imaju samo jedan cilj, život. Za taj cilj se bore lavovski, svim znanjem, iskustvom i srcem. To im jeste posao, ali postoji i taj prag bola koji svi imaju bez obzira na profesiju koju su izabrali. Često pomislim na to, obiđem ih, pozdravim kad idem na kontrole, i pitam se odakle im ta snaga, jer znam koliko tuge imaju u svakoj izgubljenoj bici. I koliko radosti i zahvalnosti za svaku pobjedu i osmijeh na licu – rekla je ona.
Suzana objašnjava i da nije tačno mišljenje da se žene odlučuju na operaciju rekonstrukcije grudi zbog muškaraca.
-Na Institutu za onkologiju je uveden princip rekonstrukcije odmah nakon ili tokom operacije dojke i rezultati su fantastični. Potrebno je pružiti podršku ženama u svim aspektima, jer treba se vratiti kući, a teško je kriti se pred svojom djecom, to je najteže. Pogrešno je uvjerenje da su muževi glavni razlog zbog kojeg se žene odlučuju na plastičnu rekonstruktivnu hirurgiju. Znam muževe koji ljube ožiljke svojim suprugama, djevojkama. Meni su ponuđeni implanti, to je po protokolu tako. Ali odlučila sam da me lijepo “zakrpe” i nikad se nisam pokajala. Imam neke šavove, lijep štep, male sike, i nemam problem sa kontrolama – što manje tkiva lakša je vidljivost, mamografija je prohodna i sve ostalo. Inače, kad žena dođe u neke godine i posreći joj se da postane baka, to zadovoljstvo iznutra je najvažnije. No, žena uvijek ostaje žena, to nema veze sa godinama. Ne puštam brkove, ali da ih imam, redovno bih se brijala. Uvijek ću željeti lijepo da izgledam, njegovano i čisto, da živim i mirišem onima koji me vole. I sebi, to je najvažnije – zaključila je ova hrabra dama, prenosi Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu