Hronika

"SVE ME BOLI OD TUGE" Potresna ispovijest supruga Branke (30) stradale u udesu

Kruščica kod Bele Crkve ne pamti takvu tragediju, kao što je ova koja je pogodila porodicu Jovičin. Na večni počinak su ispratili njihovu Branku (30), profesorku matematike, mladu i voljenu u ovom banatskom selu, iza koje su ostale dvije djevojčice: dvoipomjesečna Anđela i dvogodišnja Sofija, i mnogobrojni planovi o kojima su ona i njen suprug Zoran (34) upravo maštali.

"SVE ME BOLI OD TUGE" Potresna ispovijest supruga Branke (30) stradale u udesu
FOTO: DRUŠTVENE MREŽE

Samo da znate da me cijelo tijelo boli od tuge. Kako ćemo nas troje, dušo moja, bez tebe? Kako dalje? – dočekao je reportere  Novosti Brankin suprug pred kapijom ispred koje su se posljednji put poljubili kad je on polazio na posao, ujutro 8. jula.

Stezao je u naručju njihovu stariju kćerkicu Sofiju. Činilo se da mu je ona sad, upravo sad, jedini oslonac. On je držao nju, a ona, preko njegovog ramena, u trenutku gotovo zaspala. Plavokosa curica, majčinih crta lica. Sluti li?

– Da. Sluti. I pita gdje je mama, kada će doći. Kažem joj: Mama je gore, gleda nas… – jedva govori Zoran.

Branka je u srijedu oko podne, kada je dan smirivao vrućinu, krenula iz Kruščice u Dom zdravlja u Belu crkvu, povela malenu Anđelu na vakcinu. Zoran je bio na poslu, Sofija kod Zoranovih roditelja s kojima je mladi bračni par živio od prvog dana braka, 8. avgusta 2017.

– Mogu sama, ne brini – kazala je Zoranu dok ga je ispraćala ujutro tog nesrećnog dana.

– Sigurno?

– Da, samo ti idi…

Pozlilo joj je dok je još bila u Domu zdravlja.

– Beba je dobro, ali ja se ne osjećam baš najbolje. Neka vrtoglavica, šta li je – sjeća se Zoran posljednjeg razgovora sa Brankom.

– Rekao sam: molim te, pojedi nešto, osvježi se, težak je dan. Opet smo se čuli, koji minut kasnije: Javiću ti se kada stignem kući… Kad se već nije javljala pozvao sam ponovo. Javio mi se doktor…

Mladi čovjek nikako ne spušta curicu iz naručja. Tek kada mu je zaspala na ramenu, odnio ju je u kuću. Anđela je već utonula u san. On se vratio, sav uplakan.

– Branki je pozlilo u vožnji u povratku. Mada je vozila 20 na sat, u samrtnom trzaju je udarila u stub. Eto, šta da vam kažem. Ništa drugo ne osjećam osim bola. Sve me živo boli od rastanka.

Upoznali su se i zavoljeli, priča, dok su bili studenti u Novom Sadu, prenosi Blic.

– Ona je zbog naše ljubavi napustila Novi Sad i došla da živi sa mnom, ovdje u ovom malenom selu. Radila je ovdje, u školi, četiri i po godine, produžavali su joj ugovor. Predavala je matematiku. Juče je trebalo da potpiše ugovor za stalno. U međuvremenu je i master završila. A da vam kažem i to: za deset dana trebalo je da se preselimo u Belu Crkvu, u naš stan. Sa našom djecom. Radovali smo se. Ali, sve se prekinulo. Odjednom. i, sve ode. Eto, tješim se, ostala su mi ova dva anđela. Ova malena je već, evo drugi dan, na prihrani. Prihvatila je, to me je malo ohrabrilo. Šta bih da nije.

Zoran prelistava albume u svom i Brankinom telefonu. On sa Anđelom, pa Branka sa Sofijom.

– Eto, stalno smo jedno drugo slikali i nikako da se sve četvoro okupimo na jednoj fotografiji.

Pritisle tišina i bol, kao olovo. Još će, banatsku ravnicu, ovdje u Kruščici, pritiskati teška tuga za jednom lepom i ispunjenoj mladosti. Onom koja je prekinuta u trenu, i za onom koja ostaje, Zorana i njegovih curica, još nesvjesnih da su zauvijek lišene mamine ljubavi i dodira.

“Bože, zašto je uze”

– Nikad ništa nikom nisam nažao učinio, a da mi se ovako strašno vrati. Zašto mi, bože, uze Brankicu? Ako te ima, kaži da li sam negdje pogriješio. Pa, ovdje me svi znaju. Ovde su mi korjeni – steže srce Zoran Jovičin.

Nikad toliko ljudi

U Kruščici pričaju da se cijelo selo slilo da isprati svoju omiljenu profesorku koja je u ovdašnjoj školi “Sava Munćan” četiri i po godine učila djecu ovdašnjih domaćina.

– Dugo će se pamtiti ovaj ispraćaj. I dugo naše selo neće biti kao što je bilo – kažu mještani.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije