Posljednjih meseci nekoliko osoba iz javnog života napustilo je BiH tvrdeći da im je ovde ugrožena bezbjednost.
Poplave, povećan broj oboljelih od gripe, klizišta, požari, masovan odlazak iz zemlje – sve su ove vijesti za građane zanemarive u poređenju sa onom kada neki političar izađe u javnost i kaže da je crno ustvari bijelo.
Političari u Bosni i Hercegovini su već godinama glavne zvijezde u javnosti, čija se svaka izjava prati kao u rijalitiju, dok su teme poput ekonomije, siromaštva, javnog zdravstva i slično, svedene u drugi plan.
Ideali, vjera i nada da se nešto može promijentiti odavno su kod domaćih političara sahranjeni. Grobari ideala i vjere učinili su da niko više ne vjeruje ni u šta. Nije bitno u šta vjeruju, niti kako u budućnosti vide zemlju na čijem čelu žele da budu; bitno je koliko će od toga zaraditi.
Da li BiH priprema mlade za Zapad već u srednjoj školi, ne pružajući im mogućnost da svoje ciljeve ostvare u svojoj zemlji, pitanje je oko kojeg se posljednjih godina često lome koplja.
Političari BiH bi, u najmanju ruku, bili bezobrazni da ne iskoristite dobru volju EU, ubrzo ne formira vlast i do kraja godine ne dobiju status kandidata.
Politika kao ideologija više ne postoji. Postoje interesi, ucjene i kvazirazlozi ulaska i izlaska iz političkih partija.
Pristajemo da uđemo u novu političku krizu u BiH pod uslovom da se naši lideri sukobe oko broja zaposlenih, većih plata, većeg prirodnog priraštaja, uređenih škola i bolnica, ukratko – boljeg životnog standarda. Neka mjerilo uspjeha u tim i njima sličnim oblastima bude dokaz da je neko bolji političar, veći Srbin, Hrvat, Bošnjak, pa neka traje koliko treba da traje.
Zajedničko za sve političke krize u BiH jeste da imaju nacionalni predznak, u njima političke partije mogu da budu relativni pobjednici ili gubitnici, ali su samo građani apsolutni gubitnici jer za istrpljeni sukob lidera nisu nagrađeni boljim životnim standardom.
Za nešto više od četiri mjeseca, koliko je ambasador Velike Britanije u BiH, Metju Fild je uspješno “skenirao” ponašanje domaćih političara.
Budimir Balaban vratio se u DNS iz koga je prije dvije godine otišao, ali svakako nije jedni političar koji je zakopao ratne sjekire i ponovo se okrenuo partiji iz koje je sam otišao.
Politika je, posebno na Balkanu, odavno postala zabavni program u kom političari na mnoge način zabavljaju narod, a ponekad i zapjevaju i zaplešu.
Na sastanku predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika sa predstavnicima političkih partija iz Republike Srpske usvojena je zajednička izjava u kojoj se navodi da Srpska upozorava da je podnošenje apelacije Ustavnom sudu BiH radi ocjene ustavnosti imena Republike Srpske u potpunosti antisrpsko, antiustavno i antidejtonsko djelovanje.
Političari su ispunili svoja obećanja i „smanjili“ broj nezaposlenih u BiH jer su, zahvaljujuću njihovoj politici, mnogi bez posla zauvijek napustili ovu zemlju.
Domaći političari se sve više okreću modernim tehnologijama, pa na društvenim mežama često možemo vidjeti aktivnosti, ali i stavove, mnogih načelnika, odbornika, narodnih poslanika, ministara…
Kada se neko od opozicije pridruži bilo kakvom građanskom buntu, to odmah dobije etiketu obojene revolucije, koja kod građana gubi svaki smisao.
Ako bih izdvajala neke od apsurdnih pravila i zakona, onda bi to sigurno bio taj koji jednoj osobi dozvoljava da bude direktor javnog preduzeća, poslanik u nekom parlamentu i član neke od silnih komisija koje imamo.
U BiH gotovo da nema političara koji proteklih godina nije dao neko obećanje, koje na kraju nije ispunio. Obećavalo se tako od stotine hiljada, pa do čak vrtoglavih milion novih radnih mjesta u samo par godina, preko ukidanja entiteta, referenduma o otcjepljenju, sve do manje važnih pitanja.
Iako je opštepoznato da mnogi političari nisu došli direktno sa nekih od fakulteta političkih nauka, niti im je politika struka, malo se zna o tome šta su zapravo oni po zanimanju.
Dok svako u ovoj zemlji ne bude plaćen po zasluzi i učinku nema nam spasa.