Sudbine

TAKO JE GOVORIO DUDA Znao je i sa Srbima i sa Hrvatima, njegova riječ je odzvanjala dugo

Srpska košarka je teško pogođena smrću Dušana Dude Ivkovića, ali njegova zaostavština će živjeti vječno.

TAKO JE GOVORIO DUDA Znao je i sa Srbima i sa Hrvatima, njegova riječ je odzvanjala dugo
FOTO: A. DIMITRIJEVIĆ / RAS SRBIJA

Duda Ivković je duboko ugravirao svoje ime u istoriju svjetske, evropske, jugoslovenske i srpske košarke. Kakav je trener bio dovoljno govore rezultati, medalje, imena igrača sa kojima je radio i koje lansirao u zvijezde.

A kakav je bio pedagog, mislilac i intelektualac moglo je da se zaključi iz svakog njegovog intervjua, obraćanja i izjave.

Ovo su neki od najbitnijih citata Dušana Ivkovića koje su ostali upamćeni i prenose se dalje.

O ponudama iz NBA

– Imao sam prvi sastanak u Nici sa CSKA. Istovremeno sam dobio ponudu Denvera, otišao sam u Njujork, razgovarao sa Kikijem Vandevegeom, tadašnjim generalnim menadžerom Nagetsa, a onda smo zajedno sa mojim agentom i još trojicom skauta otišli na ručak. Cijelu noć, dok smo jeli, postavljali su mi pitanja. Na kraju mi je agent Bil Dafi rekao: “Spremi se da potpišeš ugovor ujutru”. Dogovorili smo uslove ugovora, ujedno i moju ulogu. Dogovorili smo se da ću tokom prve godine biti savjetnik, odnosno učiti o NBA, da bih potom potpisao dvogodišnji ugovor. Sljedećeg jutra bili smo na kafi i rečeno mi je da su vlasnici na odmoru i da ne može ništa da se završi. Zamolili su me da budem strpljiv nekoliko dana, na šta sam im odgovorio da za dvije nedjelje imam sastanak sa CSKA. Prolazili su dani i potpisao sam za CSKA. Poslije nekog vremena dobio sam poziv Denvera, rekli su mi: “Treneru, mi smo spremni”. Odgovorio sam im: “Žao mi je, potpisao sam za CSKA”, poslije čega je stavljena tačka – rekao je svojevremeno Ivković, piše Mozzart sport.

O Teodosiću

FOTO: FIBA
FOTO: FIBA

– Rekli su mi da Miloš nema dobre lateralne kretnje za vrhunsku košarku. Vreme je prolazilo, Miloš je odigrao odličan turnir na Evrobasketu 2009. Sjećam se da je tog ljeta bio nadomak prelaska u Ređo Emiliju. Poslije završenog Evrobasketa, Panajotis Janakis me je nazvao i rekao: “Treneru, mogu li da ti kažem nešto? Zašto Miloš nema dobre lateralne kretnje?” Rekao sam: “Zato što su mu m..a toliko velika da ne može da se kreće lijepo” – prisjetio se Duda.

O Spanulisu…

– Moj odnos sa Željkom se poslije tog događaja nije promijenio. Meni je bilo malo teško, ali to se sve dogodilo prije nego što sam se vratio u Olimpijakos. Ne znam kako je tada Željko reagovao. Znam da sam Vasilisu, s kojim sam uvijek imao dobre odnose, rekao da treba da ostane u dobrim odnosima sa Željkom. Ali mislim da ni danas kada su u istoj prostoriji, Željko ne pozdravi Vasilisa.

O Draženu Petroviću…

– Jugoslavija je imala mnogo nevjerovatnih talenata. Dražen Petrović je bio vjerovatno najveći radnik od svih u tom timu. Pet godina smo sarađivali i on je baš mnogo radio. U to vrijeme smo se mjerili sa Sovjetskim Savezom. Kada smo sastavili tim s Draženom, Divcem, Paspaljem, Rađom, Vrankovićem, Kukočem i ostalima, svi su pričali da oni nikad ne bi pobijedili zlatnu generaciju sa Draženom Dalipagićem i Draganom Kićanovićem. Dražen je želio da na Evrobasket dođe istog dana kada i Divac, iako je on završio sezonu u aprilu, a Vlade igrao finale sa Lejkersima.

FOTO: KOČA SULEJMANOVIĆ/EPA
FOTO: KOČA SULEJMANOVIĆ/EPA

– Zvao bih ga i on bi mi rekao da dolazi sljedeće nedjelje. Došli smo do prelomne tačke pred sam turnir. Pozvao sam ga i rekao mu: “Slušaj me, to što radiš nije u redu. Da li bi htio da daš intervju i kažeš kako imaš poseban program rada u Nju Džerziju i da zbog toga ne možeš da igraš za reprezentaciju. Nećeš igrati u Rimu.” On se saglasio. Kada sam saopštio odluku da on ne igra, nastao je haos u zemlji. Zvao me je predsjednik Saveza i rekao mi da mogu da radim sve, samo ne tako nešto. Novinari su pisali o tome kako ga je Josip Đerđa uveo u reprezentaciju 1983, a Duda Ivković izbacio 1991. godine. To nije istina. Imali smo dogovor. Dražen je samo htio da dođe u reprezentaciju kao NBA igrač zajedno s Divcem.

O čuvenom incidentu sa zastavom u Argentini…

– To je sve bila šala. Prije svega, to je bila zastava Velimira Perasovića, ne Draženova, neko mu je dao. Reći ću vam istinu – ta priča o braći, ta američka sra..a, ništa od toga nije istina. U to vrijeme (Mundobasketa) mnogo hrvatskih navijača došlo je u Argentinu sa zastavama Hrvatske. Perasović je imao jednu od tih zastava, jer mu je neko dao. Divac mu je uzeo i stavio mu jugoslovensku na ramena. Čak su se smijali, a Divac mu je rekao: “Kada budu vidjeli koju zastavu imaš u kući, svi će da te zaj….u”. Bila je to interna šala. Sve ono što se pričalo i pisalo o tome da su odnosi Dražena i Divca propali nije tačno. Ljudi, pričamo o timu u kojem nikada niko nikom nije rekao da je neko iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore… Svi su se voljeli jako. Paspalj i Kukoč su igrali na istoj poziciji, kao i Divac i Rađa. Svaki put neko od njih je morao da ostane na klupi zato što je ovaj drugi morao da igra. Kada bi se mijenjali, prvo bi se zagrlili i poljubili. Bio je to sjajan tim, gdje je vladala ljubav. Političari su hteli da privuku pažnju tim incidentom u Argentini.

O nesuđenom finalu sa Drim timom u Barseloni…

– Svi smo čekali Barselonu da bismo igrali protiv Amerikanaca. Imali smo dosta NBA iskustva sa Divcem, Rađom i Petrovićem. Znali smo da ćemo sve lako da pobijedimo, spremali smo se samo za meč protiv Sjedinjenih Američkih Država. Da ih pobijedimo. Mi nismo bili kao drugi, bili smo drugačiji, ne bismo se slikali s Drim timom. Veliki je gubitak za sport što najbolji tim Evrope nije odmjerio snage protiv Drim tima. Veliki je trenutak bio dogovor NBA lige i FIBA da NBA igrači zaigraju na Olimpijskim igrama. Šteta što se nismo sudarili.

O raspadu SFRJ…

– Sjećam se finala u Rimu, tokom zagrijavanja, sve o čemu sam mislio je odluka Slovenije o secesiji i kako to nije trebalo da se desi. Jurij Zdovc je otišao zbog toga. Pitao me je: “Treneru, šta da radim? Ako budem igrao, u Sloveniji će me zvati izdajicom.” Tada sam mu rekao da ne brine, da ću ja sve da sredim. Poslije sastanka pred finale, izdrao sam se na novinare iz Slovenije. Rekao sam im da sam ja gazda i da odlučujem šta će da bude sa Zdovcom, ne oni.

O trenerskom pozivu…

– Pošteno govoreći, nikakve trenerske ambicije nisam imao što se tiče trenerskog posla. U vrijeme kada je moj brat Piva trenirao Radnički, oni su osvojili šampionsku titulu one Jugoslavije, a svi igrači su, što sa ponosom ističem, bili dječaci ponikli na Crvenom krstu.

O selektorskom radu…

– Nije važan isključivo profesionalni odnos jer ja sam posljednje dvije godine radio kao volonter u Savezu. I tu su se pojavljivali “pametni” ljudi s komentarima “on je primio placeve, dobio lovu”… Uopšte više nisam u situaciji da govorim o tome. Nisam odgovoran po tom pitanju. I ono što sam uradio, nekako su ljudi to moje saopštenje prihvatili… Sam čin mog odlaska je bio vrlo čudan. A nije trebalo da bude čudan jer sam ljudima u Savezu, po završetku kvalifikacija i na početku novog četvorogodišnjeg ciklusa, predložio da pronađemo mladog trenera koji bi taj posao radio uz podršku svih nas. Možda bi taj neko pozvao neke igrače koje ja nisam zvao. To je sve sad pitanje… Nisam bio u situaciji da biram kada je bilo toliko otkaza. Kada su me pitali strani novinari da li ću voditi tim na Svjetskom prvenstvu, mogao sam da taktiziram jer pretpostavljam da mene niko nije mogao da skloni kao trenera i da kažem: “Da, hoću to da radim”. Ko je mogao da me skloni? Ali rekao sam, da olakšam posao svima: “Gospodo, ja sam svoj posao završio”. Ne ugovor, koji nisam ni imao. Održao sam datu riječ, vodio sam tim, zahvalio svima… Da li je zahvalnost postojala s druge strane, to već nije moja stvar. Možda je stvar vaspitanja i svega ostalog. I o čemu sada da pričam? Ja se više uopšte ne pitam. Znam da sam posao koji sam radio – radio na najbolji mogući način. To su evidentne stvari.

Janjičarsko vrijeme

– Dolazimo u situaciju da to postaje socijalni problem. Mnoge petočlane-šestočlane porodice ne mogu da iškoluju svoju decu i za njih je veliko olakšanje da se njegovom djetetu ponudi da ode negdje umjesto da bude na ulici. I kako da se onda odbrane? Tu su i bivši košarkaši koji hoće da zarade neki dinar i sad tu najtalentovaniju djecu vode po kampovima u Španiji i Italiji. Rekao sam skoro već jednom novinaru, da smo došli u jedno janjičarsko vrijeme, gdje se djeca odvode u tom uzrastu u inostranstvo.

O disciplini…

– Treba da znaš od koga treba da tražiš najviše. Imao sam u timu jednog koji je htio da bije konobara što mu ne da koka-kolu. Inače ne dozvoljavam da se pije koka-kola. A on kaže – pa ja sam navikao, moram da podrignem pred utakmicu, da popijem koka-kolu. OK, unijećemo ti koka-kolu u svlačionicu, ali nemoj da odigraš slabo poslije podrigivanja, vidjećeš šta ti slijedi. Nikad igraču nisam rekao – ti si najviše plaćen pa treba i najviše da radiš. To nema veze. Ali zato kažem, ti možeš najviše da daš, ti možeš da odigraš najbolju odbranu. U principu, kod svih trenera ili 90 odsto njih važi – vrhunskog napadača treba da oslobodimo nekih velikih zadataka u odbrani. A u savremenoj košarci to ne postoji. I onda Grci, gdje sam možda radio više liga u kontinuitetu nego kod nas, kažu – ne zna sa vedetama.

Prihvati notifikacije