Opirali su se koliko su mogli, valjda se nadajući da će barel opet početi značajnije da skače što bi im, bez obzira na stanje zaliha, bio argument za nastavak poskupljenja. A onda bi bila nastavljena i naša agonija u kojoj grcamo od marta ove godine, od kada su cijene svega i svačega krenule da divljaju.
Ipak, distributeri su progutali knedlu i krenuli da spuštaju cijene goriva, pa je litar za mesec dana u prosjeku pojeftinio za nekih 40 feninga, uz najavu da će cijene i u narednom periodu ići dolje.
Ovakva situacija je nametnula pitanje da li su, bar u planu, pojeftinjenja ostalih roba i usluga. Logično, jer čim cijena goriva značajnije ode gore, gotovo iz svake branše krenu upozorenja da će i oni morati da poskupe svoje robe ili usluge. Jer, bože moj, ne bi oni tu ništa mijenjali, ali cijena goriva je ta koja diktira koštanje svih drugih roba i usluga.
E, kad ta ista cijena krene dolje, kreće i sasvim druga priča…
Onda gorivo, odnosno prevoz, u konačnoj cijeni nekog proizvoda ne učestvuje 30, nego tek 10 odsto, što je, kako tvrde domaći proizvođači, zanemarljivo. U takvim situacijama, objašnjavaju oni, takođe treba malo sačekati, da se vidi šta će dalje biti, ma šta to značilo. U svakom slučaju, poruka je jasna – ko god se nada da će pad cijene goriva pogurati još neka pojeftinjenja nepopravljivi je optimista, da ne kažemo budala.
Jer, uprkos pojeftinjenju goriva, pa čak i najavama da će one još ići dolje, u Srpskoj se ni za fening neće promijeniti ni cijene hrane ni ostalih roba i usluga, pa čak ni autobuskih karata koje su, upravo pod pritiskom poskupljenja nafte, sa 1,8 otišle na čak 2,3 KM.
Da li direktno ili indirektno, građani nemaju kud, nego da na smjenu plaćaju ceh i skoka i pada cijene goriva.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu