Starina Rajko Pepić, porijeklom iz Pritoke kod Bihaća je pri kraju radnog vijeka. Motorku iz ruku još ne pušta, a u šumi radi nekoliko decenija. Do penzionisanja nema dugo, godinu do dvije. Najduže je Rajko radio u Grmeču, upoznao ovu planinu kao svoje dvorište. Posjekao je hiljade stabala na teško pristupačnim mestima, u potocima, u strminama, pored potoka u vododerinama… Sada je u Prosari, gdje planira okončati radni vijek.
Biti sekač, to je težak posao u kojem ne smije biti greške ili loše procjene na koju stranu će pasti podrezano stablo. Kada velike bukve, hrastovi ili jelike počnu da se ruše sa panja, kada krenu na pogrešnu stranu, od toga se ne može pobjeći. Na moju sreću, nisam imao većih problema i nezgoda u šumi, zato sam među malobrojnim sekačima koji motorkom u rukama dočekuje penzionerske dane – priča Pepić, kojeg je ratna nevolja iz rodnog kraja potjerala u izbjeglištvo.
Mile Klječanin iz Teslića, u potrazi za poslom, osamdesetih godina prošlog vijeka zakoračio je u šume Prosare i Kozare. Od tada, prošlo je mnogo godina, jeseni i zima. Prvo je bio sjekač ali zbog zdravstvenih problema morao je odložiti motorku.
– Ruke više nisu mogle, balvani troše čovjeka… Nisam dobio ljekarsko uvjerenja, saglasnost da mogu u sječu i zato sam sada čuvar u planini. Danonoćno boravim u kućici na točkovima, daleko od naselja, od ljudi, razmišljam o svemu i svačemu… Tu spavam, pripremam hranu, čuvam mehanizaciju, gorivo, drvo… Danju je dobro, uvijek neko dolazi, prolazi, dešava se nešto ali naveče kada svi odu, duboko u šumi ostajem usamljen. Samo pas koji je odnekud došao, terajući lisice i zečeve, zaustavio se ovdje kod mene pa ne odlazi – opisuje Mile, svoje radno mjesto.
On je u šumi, u nedođiji, neprekidno danima, mjesecima i godinama. Upoznao je planinu i njene ćudi kao vlastitu kuću, srodio se sa ovim ambijentom.
– Nije ugodno noću kada oluje počnu hučati i povijati visoka stable i široke krošnje hrastova i bukava. Ima mnogo divljači, lisica, vukova, medveda ali ne plašim se. Zatvorim se u kućicu na točkovima i molim se da nas oluja ne oduva u potok, ne gurne u provaliju, a gromovi poharaju stoletna stabla – veli Klječanin, napominjući ipak da se čovjek na sve navikne pa tako i na ovu divljinu koja, kako kaže, ubija dušu.
– Više se moja porodica plaši za mene, nego ja. Ipak ostalo je još malo da steknem uslove za penziju pa ću šumi reći zbogom – kaže Mile.
Predrag Bubulj iz Grbavaca i Zoran Knežević iz Srpca zglobnim traktorima vlakaju balvane.
– Češće smo na dva nego na četiri točka. Kada uz padinu dodamo gas, prvi kraj traktora se podigne pa točkovi ne dotiču zemlju, a zadnji kopaju dok kamenje pršti na sve strane. Nema odustajanja ni predaje, kuda usmjerimo volan, proći se mora – opisuju Bubulj.
Mladi inženjer Milan Obradović iz Dragelja kaže da je stalni manjak sjekača i drugih radnika u šumarstvu. Najveći dio posla obavljaju stariji radnici, a mlađi izbjegavaju, ne žele da rade u šumi. Zato u podgradačkoj Šumariji godinama najviše radnika ima iz Teslića, Kotor Varoša, Prnjavora, Banjaluke i drugih mjesta.
Samarica
Desetak konja na radilištu u Prosari iznosi ogrevno drvo iz udaljenih potoka i drugih predjela. Banjalučanin Dalibor Đukanović, vlasnik samarice priča da je to veoma težak i odgovoran posao, jer zahtjeva poseban odnos čovjeka i životinje. Svaki konj, kaže Dalibor, dnevno iznese po tri metra drveta sa udaljenosti od više kilometara putujući sam do mjesta za istovar, gdje ga dočekuje Mladen Kusić iz Gornjih Vijačana kod Prnjavora.
– Konji to nauče, steknu rutinu, kondiciju i rade… Sam konj bez greške dolazi na mjesto za istovar, sluša komande, sarađuje sa radnikom. To je obostrano povjerenje – ističe Mladen.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu