Veoma se obradovao kada me je vidio poslije mnogo godina, jer sam krajem devedesetih često boravio u njegovom domu, gdje sam bio sjajno dočekan gost. Ispričali smo se za kratkih sat vremena, kada mi je saopštio da ima rak u poodmakloj fazi i da se bori s njim. Djelovao mi je tada nepobjedivo, ali par mjeseci kasnije saznao sam tužnu vijest da je umro. Bio je zaista veliki čovjek za mene.
Sjećam se da sam jednom prilikom, krajem osamdesetih, doveo kompletan bend na svirku u Banjaluku, a da smo nekako svi završili u stanu Levajca. Prespavali smo dio noći u foteljama, jer nas je organizator nešto prevario za smještaj. Nebitno, svirka je bila fenomenalna, a zabava poslije kod Levajca nezaboravna.
Njegova supruga napravila je fantastične prženice i smutila mi koktel od propolisa za promuklo grlo. Njegov sin Boris vozio me je devedesetih godina u Sarajevo, tek po okončanom ratu, da napravim reportažu za “Reporter”.
No, Levajac je bio mnogo više od finog domaćina. On je jedan od najplodnijih banjalučkih romanopisaca, čije su knjige imale višestruka izdanja. “Jopet Sudanija” je njegov najpoznatiji roman, ali ne treba preskočiti “Kružno putovanje hormona”, “Osmeh”, “Brod koji nije plovna lađa”. Pripovijetka “Priča koja luta svetom” govori o ustaškim zločinima i možda je najsnažnije štivo koje je Levajac ikada napisao. Četrdeset godina bio je profesor u Banjalučkoj gimnaziji, a jednom prilikom sam imao prilike da gledam predstavu u amfiteatru Gimnazije koju su izveli njegovi učenici, po njegovom zaista duhovitom tekstu. Rođeni Čačanin, dao je sav svoj život Banjaluci. Napisao je veliki broj knjiga, zanimljive putopise po Kanadi, gdje mu živi kćerka Nataša, i Kuvajtu.
Bio je član Udruženja književnika Srbije, Zavičajnog društva “Sa Ovčara i Kablara” u Banjaluci i Udruženja frulaša u Čačku. Učenicima banjalučke Gimnazije u lijepom sjećanju ostaće knjiga “Odsjaj duha”, u podnaslovu “Profesori i učenici banjalučke Gimnazije u anegdotama”. Pisao je i književnu kritiku, eseje, putopise, priče, a ostaće upamćen i kao priređivač Antologije narodnih lirskih, lirsko-epskih i epskih pjesama, pod imenom “Čarne oči”, objavljene u više izdanja.
Bio je ponosan na svoje porijeklo. Levajci, kao potomci čuvenog Karađorđevog vojvode Raka Levajca, potiču iz Takova, odakle su se preselili u Donju Gorevnicu kod Čačka. Kada sam ga posljednji put vidio neprekidno mi je pričao o svom unuku Dimitriju, svjetskom talentu u stonom tenisu. Dimitrije je, po njegovim riječima, rođen da bude veliki šampion. Već smo svi čuli za njega kada je kao tinejdžer odveo reprezentaciju Srbije na Olimpijske igre. Bio je preponosan na svog unuka i posljednju priču je napisao baš za njega. Pročitao mi je baš tu priču i znam da je srećan, tiho, nastavio dalje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu