Oni koji su živjeli i bili na funkcijama u oba sistema porede ih šaljivom poštapalicom: Prije si smio svugdje leći, nisi smio svašta reći. Sada smiješ svašta reći, ali ne smiješ nigdje leći. U prevodu, sve slobode su mijenjali za slobodu govora, vjerujući da ona znači demoktratiju, bolji život, vlast i bolji sistem u kome ćemo živjeti. Kao dijete kada ima deset igračaka, ali vjeruje da je ona jedanaesta, koju nema, vrjednija od svih.
Na pogrešnom smo tragu ako poredimo šta je više vrijedno sloboda govora ili posao? I jedno i drugo. U tu zamku su i upali oni koji su dočekali prvu priliku da žrtvuju bolji socijalni status, posao i kakvu takvu sigurnost za slobodu štampe, uzvikivanja, mitingovanja.
Naravno, niti je jugoslovenski komunizam bio samo garancija da ćeš imati posao, niti je bosanska demokratija garancija slobode. Mnogo toga je ostalo isto, samo je promijenilo formu. Umjesto zvaničnog, dobili smo nezvanični jednopartijski sistem, umjesto klasičnog jednoumlja, imamo samo formalni pluralizam. Umjesto zvanično brutalne milicije, imamo demokratsku kontrolu nad policijom koja šutira čovjeka dok leži na zemlji. Tamo gdje se znalo da nema okupljanja, sada ima, ako ti MUP ne zabrani. Ali, umjesto glasača nismo dobili birače.
Poznati smo po tome da iz sistema uzimamo samo ono što nam odgovara, kao sa švedskog stola. Tako smo 1991. zaboravili da pokupimo uređenost sistema, odgovornost za urađeno, jednakost bez obzira na vjeru i još mnoge pozitivne stvari kojih se bolje sjećaju oni stariji. Ali, zato smo preuzeli i naduvali svaki problem koji je postojao u SFRJ i još za sve okrivili strance. Najmanje nacionalno nezadovoljstvo pretvoreno je uveliku vatru, bratstvo i jedinstvo preimenovano je u iluziju, a iluzija o boljim političarima nikad nije postala stvarnost.
Šta smo na tom planu dobili najbolje opisuje ona narodna: Tito je krao, ali je i nama dao. Ovi sada kradu, nikome ne dadu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu