Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

Tri čuda u 40 dana

Kolumne
Autor:

Foto: RAS Srbija

Kao neko ko drži do vlastitog mentalnog zdravlja uvijek su mi se pomalo gadili oni koji, bez ikakve želje za propitivanjem, bespogovorno uzimaju zdravo za gotovo sve što im se servira.

Rizikujući da u meni vide nepopravljivog pesimistu, onima koji posmatraju samo jednu stranu medalje predlagao sam da pogledaju i drugu, svima koje stvarnost ošamari savjetovao da ne okreću drugi obraz, sveštenicima poručivao da će me, zbog klečanja pred tajkunima, sumnjivim tipovima i nemoralnim kolegama, vidjeti u crkvi samo kada u nju budem ulazio s nogama naprijed…

Poput Ingemara Stenmarka u najboljim danima izbjegavao sam društvo nikotinskih i drugih zavisnika, velikih Srba, narcisa i nedosljednih boraca za ljudska prava, ljubitelja Lepe Brene na vrhuncu karijere, užasavao se ispraznih razgovora i filmova bez poruke, klonio se zarobljenih umova, prilazio s dvostrukim oprezom ženama s previše šminke i porcelanskog lica, žalio nad neiskorištenim životima raznih „zadrugara“ i njihovih pratilaca…

Nekom ko je nadživio Tita, preživio jalovo šestočlano Predsjedništvo SFRJ (svaka sličnost sa višeglavim institucijama je namjerna), Miloševića, Hadžića i Martića, maćehinsku brigu države matice, više inflacija nego što ih bilo ko može zaslužiti, spoznao da istorija nema veze sa istinom, plašt dosljednosti se polako cijepao, kao slabo pričvršćena zastava na jarbolu pod udarima vjetra.

Tako me više nije mogla iznenaditi najava poskupljenja električne energije biblijskih razmjera, koja to zapravo nije, bar prema uvjeravanjima istih onih koji su je obnarodovali, odmah nakon što su neoprezno najavili i kupovinu helikoptera.

Bio je to početak četeresnice, perioda o kojem će građani, bar oni koji još nisu spakovali svoje kofere, moći da pričaju svojim unucima, sa naravoučenijem da ono što čuješ ili vidiš može biti plod mašte i zlonamjerna spekulacija.

Bila je to, zapravo, najava još jednog čuda u nizu, neviđenog u savremenom svijetu, da visinu godišnje karte za putarinu mudraci obračunaju kao da će se neko svakog dana voziti autoputem. I još pride 35 dana, jer prema njihovoj matematici godina u Republici Srpskoj nema 365 već 400 dana!

Niko normalan neće dati, recimo, 2.800 maraka, tri prosječne plate u Srpskoj, da bi se 12 mjeseci, svakog bogovetnog dana, vozio od Banjaluke do Doboja i natrag.

Gdje je tu računica? Zašto utvrđivati cijenu koju niko neće platiti?

Hmmm… Da li je baš tako?

Vječiti pesimista u meni kaže da bismo mogli očekivati da se u skorije vrijeme, iz lokalnog i/ili entiteskog budžeta, za sve službene automobile, koliko god ih ima i nema u Srpskoj, uplate godišnje putarine i takvo klasično prelivanje iz šupljeg u prazno opravda uštedom!?

Kasnije bi uslijedila priča o isplativosti izgradnje autoputeva, čiji je kilometar i do sada bio možda najskuplji na svijetu, pa bi se, opet iz džepova nas, poreskih obveznika, finansirala nova građevinska dostignuća sa svjetlošću na kraju tunela.

Da lud zbunjenom nešto žestoko radi pokazao je i treći slučaj, kada je otkriveno da prosvjetni radnici imaju samo dva dana na raspolaganju da se odluče i daju saglasnost da se njihovi lični podaci pošalju Društvu za upravljanje Evropskim dobrovoljnim penzijskim fondom.

Dokumenti postoje, pride sa oznakom “hitno”, ali to nije smetalo nadležnima da, iako priklješteni dokazima, navedu kako i nije sve tako hitno!?

Kada je izgledalo da je sve jasno i da će Vlada Srpske, u skladu sa Odlukom o organizovanju penzijskog plana, uplaćivati 20 KM mjesečno za “budžetlije”, ukupno oko 9 miliona KM godišnje – za koje se ni ne zna iz kojih izvora će biti obezbijeđeni, da li hvatanjem zlatne ribice ili trljanjem Aladinove lampe – uslijedila je agencijska vijest prema kojoj je premijer Radovan Višković (navodno) izjavio kako dato izdvajanje “neće ići iz budžeta Srpske”!

Vijest je uklonjena, ali nedovoljno brzo, jer se poput munje proširila među poluinformisanim radnicima, dodatno uplašenim da će potpisati kako se “dobrovoljno” odriču dijela vlastite plate. Naravno, ne smeta njima i smatraju sasvim prirodnim da se zbog njihove dodatne penzije duboko zavlači u džep radnika u realnom sektoru i drugih poreskih obveznika, čime samo potvrđuju saglasnost sa “ekonomijom krpelja” – isisaj, ako treba, krv i bližnjem svome ne mareći kakve će to posljedice po život tijela domaćina izazvati.

Kao nikad do sada Vlada RS je u ovih 40 dana djelovala kao čamac bez kormilara. Vođena politikom “hoćemo-nećemo”, “jeste-nije” ili “baš me briga”, neodoljivo je podsjećala na dijete uhvaćeno sa rukama u pekmezu, nespremno da na brzinu smisli smisleno opravdanje.

A i šta će joj bilo kakvo opravdanje kada smo, sistematski uništavani vijekovima i ubijani u pojam, vlastito biće zarazili stokholmskim sindromom, jakom emocionalnom vezom sa nezamjenjivim i nepogrešivim gospodarima naših sudbina, i kao takvi postali ravnodušni prema maču.

Zato nas ne treba čuditi kada nas unuci, nakon što su razgoračenih očiju hvatali sve niti kafkijanske zavrzlame, s nepovjerenjem budu pitali: “Kada su ti, deko, rekli da je sve to ‘skrivena kamera’?!”

Tada će biti kasno da stavimo prst na čelo.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO