Kultura

TRI RATA UTKANA U DJETINJSTVO Glumica Đurđa Vukašinović, dijete iz IZBJEGLIČKE KOLONE

Sjećanje na djetinjstvo trebalo bi da evocira najdivnije uspomene kao najbezbrižnije životno doba. Međutim, za vrijeme svoga detinjstva doživjela sam i preživjela tri rata.

TRI RATA UTKANA U DJETINJSTVO Glumica Đurđa Vukašinović, dijete iz IZBJEGLIČKE KOLONE
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Ovako počinje priču iz svog djetinjstva glumica Đurđa Vukašinović, dijete iz izbjegličke kolone koja se tog kobnog proljeća u akciji “Bljesak” kretala put Srbije. Ali to nije njeno najranije ratno iskustvo. Đurđa je iz sela Ratkovac, kod Okučana, rođena u Novoj Gradišci.

-Godine 1991. kada sam imala četiri godine, sjećam se kao da je bilo sada, ostali smo jedini u selu, sestra, brat od ujaka i ja sa babom i spavali smo između dva plasta sijena nedjelju dana opkoljeni ustašama – objašnjava Đurđa.

Četiri godine kasnije bila je u koloni kod Okučana koja je išla do Gradiške i tek nakon što je sa porodicom prešla most, on je miniran.

-Kada sam imala nepunih devet godina 1. maja 1995. godine našla sam se u izbjegličkoj koloni koja se kretala od Okučana prema Gradiški, a potom sam preživjela i 1999. godine NATO bombardovanje Srbije, tadašnje  SR Jugoslavije – priča ova mlada glumica.

Kako je rodom iz Ratkovaca, slavonskog sela u podnožju planine Psunj, odrasla je na pričama svoje bake o stradanju Srba u koncentracionom logoru Jasenovac za vrijeme Drugog svjetskog rata.

-Priču o tome kako je skrivena iza plota gledala kako joj ocu naživo čupaju brkove, a potom ga ubijaju, te kako su joj majku, moju prababu, u logoru skuvali za sapun, nemoguće je izbrisati iz sjećanja. Očeva baba, moja prababa, takođe je ubijena u Jasenovcu, dok je njegov otac, moj deda, ostao u tom ratu bez desne ruke – ispričala je.

Iako je prošlo dosta vremena, Đurđa i dalje svaki trenutak pamti.

-Prošlo je toliko godina od tih događaja, a svaki put ridam prisjećajući se te neizvjesnosti, tog muka koji je vladao u skloništu od granate do granate, ali i nade da ćemo se vratiti. To me je naučilo da se radujem svakom novom danu, svakom živom biću pa i čovjeku koliko god on prljav bio. Da se radujem mirisu svakog godišnjeg doba, nebu, zemlji i korici hljeba. Naučilo me je da se radujem životu. Skupo sam platila tu školu – kaže ona.

Avgust 1991.

Tog sparnog avgustovskog podneva 1991. godine u selo su upale ustaše. Sjećam se babinog memljivog podruma, starije sestre, plača mog malog brata od ujaka i babinog ispucalog dlana preko njegovih razjapljenih usta u trenutku kada vojnička čizma udara u podbočenu dasku na podrumskom prozoru, sasipanja stakla na kućnim vratima i jezivog uzvika: „Gazde, ima li koga!?“ I pucnja! Sjećam se muka, užareih babinih očiju i nje, kako mahnito uzima hljeb, teglu pekmeza i malo vode. Potom istrčavanja iz podruma, prolaska pokraj zanijemelog bunara. I odnekud, već smo šćućureni ispod pritki za grah ustobočenih ispod stare šljive iza štaglja i čekamo da se smrkne. Konačno iz visoke trave dobismo od ujaka znak da se prebacimo lijevo između dva plasta sijena sadjevena jedan tik uz drugi. Jasno se sjećam prokopane jamice u dnu oba plasta iz koje sam tih večeri kroz guste trpavice netremice zurila u zvjezdano nebo i mjesec i kraičkom oka uhvatila jednu zvijezdu repaticu koju je želja za životom jedne četvorogodišnje djevojčice uzjahala u posljednjem trenutku. I tada, u tim trenucima, kroz poluzatvorene kapke sećam se borbe onih ispucalih dlanova s rojem nervoznih komaraca. Ti dlanovi koji su tih dana u neizvijesnosti brižno lomili hleb na sve manje komade. Sećam se vožnje u sanitetskim kolima i susreta s roditeljima. Jedini smo u selu ostali preživjeli.

Akcija “Bljesak”

Proljeće 1995. godine pamtim po metežu natovarenih automobila, autobusa, traktora s prikolicama i pješaka sa zavežljajima koji su svoje bogate trpeze i bogata gazdinstva i domove trampili za neizvjesno parče života i slobode. Jasno se sjećam paljbi topova i tenkova duž puta kod Prašnika, nekog helikoptera. Sjećam se prašine, krvi i jednog čovjeka u jarku, gužve na savskom mostu. Ranog jutra u Gadišci koje je osvanulo cijepanjem neba i eksplozijom tri avionske bombe. Opet prašina, dio avionske bombe zglavnjen u ogradi kuće u kojoj smo prespavali, krv, osakaćeni ljudi koji gmižu iz ruševina susjedne kuće, leševi djece.

A zatim, jedno bezbrižno ljeto u Baranji izmješano mirisima dunavskog mulja, mamine kose i vedrog neba prošaranog mlaznim avionima, lepršavim bijelim oblacima i povicima mještanske dečurlije: “Putnici, izbjeglice!“. Narednih devet godina u Subotici pamtim samo po lijepom. Sestra i ja smo postale maturanti gimnazije, majstori karetea, pamtiću svoje i tatino višegodišnje članstvo u horu „Sveti Sava“, divno subotičko pozorište i kulturnu pozorišnu publiku.

Iz nesretnog djetinjstva prepunog surovnosti izraslo je srce puno ljubavi za ljepotu i umjetnost.

-Umjetnost je neka “više sila”, a ja kao pravoslavka koja nosim Hristovu svjetlost u srcu, reći ću da je to Bog i dokaz Njegovog postojanja. Spasenje je u vjeri i u težnji ka dobrom. To je ono što je naš narod i održalo kroz vijekove, ali i ono što pokreće ovaj svijet – naglašava Đurđa.

Uprkos tragediji koju je preživjela, sa sobom nosi poruku mira.

-Edit Pjaf je već bila pred kraj svog života kada ju je jedna novinarka pitala šta bi poručila djeci, šta odraslima, a šta bi poručila starim ljudima. Njen odgovor je bio kratak I jasan: ”Da vole”, a kako je Hese rekao da je čovjek srećan samo kada voli, a to može samo onda kada u sebi ima sklad – poručuje glumica.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije