Danas te riječi gotovo u potpunosti možemo preslikati na porodicu Savić. U besomučnoj borbi sa birokratijom ova porodica kao isti taj Jozef K. počinila je neki zločin zbog kojeg sada pati i zbog kojeg im je dijete oduzeto, a da nije svjesna da ga je učinila.
Ali pitanje koje se postavlja prije svega je: Zar je moralo ovako? Dajmo, ljudi, ipak malo ljudskosti.
U tom kafkijanskom procesu koji se dogodio Biljani i Borislavu Saviću, kojima je nakon osam mjeseci provedenih sa njima oduzeta usvojena trogodišnja djevojčica, mnogo toga je teklo, pa baš onako kako samo u avangardnom romanu možete pročitati. Taj proces porodice Savić dobio je jedan epitet ovo je na sve načine nehumani proces.
Da, ne smijemo zaboraviti na zakoneove države, oni se moraju poštovati, jer postoje zbog toga, ali papir ne mijenja izgubljeno dijete na prisilan i neljudski način. I te Zakone moraju poštovati oni koji ih sprovode – dijete ne smije da iza tog člana zakona bude zaklonjeno, iskorišćeno i izgubljeno. Zar ne štitimo Zakon djeteta ispred i iznad svega?
No, krenimo redom. Kako se ovaj “Nehumani proces” porodice Savić odvijao?
Prvi čin: Period prilagođavanja
Biljana i Borislav Savić nakon dugačke procedure, škole za usvojitelje, razgovora i papirologije dobijaju trogodišnju djevojčicu na period prilagođavanja u oktobru prošle godine.
– Za tih šest mjeseci mi smo uspjeli da oformimo porodicu, nije bilo lako, ali smo uspjeli – kazao je ranije Borislav Savić za Blic.
U tom prilagođavanju, djevojčica se nesumnjivo vezala za nove roditelje – dobila je oca i majku, dobila je dom, a u stepenu razvoja u kojem se nalazila bez dileme je počela da osjeća, da se veže i da ih osjeća kao svoje.
– Djeca do sedam godina, kao u ovom slučaju, imaju potrebu za vezivanjem i imitacijom. Naročito za snažnom vezom s roditeljima. S obzirom na to da ona ima samo tri godine, djeca u ovom uzrastu su sklona fantaziranju i izmišljenim svijetovima jer svijet oko sebe ne mogu da shvate, to je njihov način odbrane – objasnila je za Ženu.rs pihoterapeut i bračni savjetnik Minja Radović.
Prva nehumanost: Proces prilagođavanja je bačen u vodu i za roditelje i za djevojčicu.
Drugi čin: Usvojena pa oduzeta
Prošlo je osam mjeseci. Malena, sada već kćerka porodice Savić živi jedan drugi život zajedno sa Biljanom i Borislavom, okružena neophodnom ljubavlju. Centar za socijalni rad u Subotici je već procijenio da su baš oni najbolji kandidati za njene roditelje. Svi uslovi su stvoreni i sredinom maja stiže dugo željeno rješenje – djevojčica je i zvanično njihova, odobreno im je usvajanje.
Međutim, dok oni žive svoj život u pozadini se dešava jedna drama – Ministarstvo za rad boračka i socijalna pitanja provjerava predmet. Da li Savići znaju za to? Ni u naznakama.
Jednog dana, pozvonio je telefon. Kao onaj citirani početak Kafkinog procesa, sve se dešava vrlo brzo. Saviće obavještavaju da će zbog proceduralne greške djevojčicu će sutra oduzeti. Sutra. Kako se roditelj priprema za to? Kako se dijete priprema za to? Ne priprema se.
Kako se oseća naše dete, odvojeno nasilnim putem od mame i tate? Mislite o tome…
Biljana Savić (@Biljana55495926) June 11, 2020
– Ponavaljnje usvajanja ili mijenjanje potencijalnih roditelja djeca od tri godine ne mogu shvate. Djeca od pet godina bolje shvataju koncept vremena i prostora. Međutim, djetetu je potrebna stabilnost i kontinuitet, i mogu da shvate da li dobijaju ono što im je potrebno ili ne. Prerano ili naglo odvajanje djeteta od usvojitelja postepeno može da dovede do problema percepcije samog sebe u kasnijim životnim fazama – niskog samopuzdanja, niskog vrednovanja onog što radi i konstantnog osjećaja odbačenosti. Iako ne razumiju šta im se događa, oni nemaju rutinu koja treba da postoji u njihovom životu – kaže Minja Radović.
Odvajanje se već sutradan i dogodilo. Savići su pokušali da pregovaraju, da djevojčica ostane sa njima, u bunilu i nevjerici grčevito se držeći onoga što su im rekli da je Zakon, za ono što je potvrđeno i za šta imaju rješenje. Ipak, policija je tu i oni nemaju kud. Popuštaju pod pritiskom i daju dijete, kako im ga policija ne bi otimala iz ruku.
Druga nehumanost: Niko nije našao za shodno nakon učinjene prve greške da im se obrati, da im dostavi rješenje o oduzimanju da bi sve troje mogli da se psihički pripreme.
Treći čin: Dan poslije
A šta uraditi u danu poslije kada ti je dijete oduzeto? Kome se obratiti? Gdje je dijete? Djevojčica je vraćena u hraniteljsku porodicu u Subotici i kreće prva borba Savića da se kafkijanski čvor ispravi i da to odvajanje bude na nekoliko dana. Borislav objavljuje apel na društvenoj mreži Tviter. Reaguju svi, reaguju novinari, reaguje premijerka, oni odlaze u Ministarstvo koje ih je pozvalo i činilo da ta pravna začkoljica može nestati.
Hladan tuš – u najkraćem je to ono što su dobili u Ministarstvu. Bez rješenja, bez naznake da će dijete biti vraćeno, samo objašnjavanje onoga što su već znali. Da nisu oni ti koji su pogriješili.
– U Ministarstvu su svi bili vrlo ljubazni, puni razumijevanja, ali do povoljnog rješenja nismo došli. Oni su nam samo objasnili zbog čega nam je dijete oduzeto. Konstatovali su da je napravljen grub prekršaj od strane Centra za socijalni rad u Subotici, te da su oni sve morali da ispitaju i ponište rješenje kojim je nama dijete dodijeljeno – kazao je tada za Blic Borislav Savić.
Treća nehumanost: Umjesto rješenja, ponuđeno objašnjenje za tuđe greške.
Četvrti čin: Nije greška, nego krivično djelo
Druga je noć od odvajanja od djevojčice. Savići se raspituju za svoje dijete kod hraniteljske porodice, kažu im da je dobro. Prethodno je majka bila kod hranitelja zajedno sa djevojčicom kako bi taj njen prelazak iz jedne sredinu u drugu prošao koliko toliko lakše.
Druga je noć i oni su čuli da je ministar rekao da osim propusta Centra za socijalni rad postoje i elementi krivičnog djela.
– Kaznili su moje dijete, ostala je bez mame i tate, a večeras nas neko u koga je trebalo da imamo najviše povjerenja, od koga smo očekivali da ima puno razumijevanja i da će pomoći da se problem riješi, naziva kriminalcima – napisala je Biljana.
Zovemo ih ujutru da pitamo šta su im rekli u Centru za socijalni rad u Subotici gde su otišli tog jutra. Još jedna vrata iza kojih nema rješenja.
– Bili smo u Centru za socijalni rad u Subotici danas i nismo dobili odgovor. Naš je utisak da oni ne mogu da pokrenu postupak sada, jer se vrši istraga i nad njihovim radom. To je previše vremena za nas, cela situacija nas je jako pogodila – kazao je za Borislav Savić.
Kaznili su moje dete,ostala je bez mame i tate, a večeras nas neko u koga je trebalo da imamo najviše poverenja i od koga smo očekivali da ima puno razumevanja i da će pomoći da se problem reši, naziva kriminalcima.
— Biljana Savić (@Biljana55495926) June 11, 2020
Četvrta nehumanost: Bol im se produbljuje prebacivanjem krivice na njih.
Peti čin: Televizijski okršaj
U agoniji koja je nastala, dijete je i dalje u hraniteljskoj porodici, a roditelji su u borbi otišli korak dalje i oči u oči se susreli sa predstavnikom Ministarstva i to u uživo programu. Da od goreg ima gore jesu riječi Dušana Vulovića.
On je rekao da u slučaju porodice Savić, nije posredi greška, “već ozbiljna nezakonitost”. Kazao je i da postupak treba da se ponovi iz početka i da se urade sve zakonske i stručne procedure, da se ponovo donese odluka.
Mi smo za propuste u radu saznali tek kada je doneto riješenje o usvojenju, a za njega je bilo prihvatano rešenje o prilagođavanju – rekao je Vulović. Na pitanje voditelja da li će u slučaju porodice Savić moći da se napravi izuzetak, s obzirom da je u pitanju greška njhovih službi, predstavnik ministrastva je odgovorio.
– Što se grbo rodi, to vrijeme nikada ne ispravi – rekao je on.
Upitan da li to znači da oni nikada više neće vidjeti djevojčicu odgovorio je odrično, ali i da se zakonske “procedure i propisi moraju poštovati”.
Peta nehumanost: Bez empatije iz Ministarstva, vraćanje procedure na početak.
Bez epiloga
A šta će se desiti? Pravnici kažu za Blic da bi sve moglo da ima pozitivan kraj.
U Advokatskoj kancelariji Ćehović, iako nisu detaljno uspjeli da isprate slučaj usvajanja i oduzimanje djeteta bračnog para Savić iz Beograda, kažu da kada je u pitanju starateljstvo i usvojenje, postoje članovi Porodičnog zakona koji imaju “izuzete slučajeve” i da bi ukoliko to Ministarstvo odobri i slučaj bračnog para Savić vjerovatno mogao da bude jedan od njih što bi značilo da bi i pored toga što je majka starija i prelazi granicu od 45 godina razlike između nje i djeteta, dijete moglo da bude vraćeno.
– Postoje članovi zakoni kod kojih se navodi sljedeće “izuzev u posebnim slučajevima kada ministar može da da odobrenje iako nisu ispunjeni uslovi. Takvi članovi u zakonu postoje i treba vidjeti da li je to i ovdje moguće, a ja mislim da je to i ovdje pokriveno tim članom zakona. Ne bi trebalo da se dogodi da je par prošao cijelu proceduru, zatim prilagođavanje i drugo i da se onda tako nešto dogodi, da im bude oduzeto dijete. To je totalno nelogično pogotovo u zemlji gdje je suspendovan kompletan Ustav koji se tiče nadležnosti svih institucija u državi – kaže advokat Omer Ćehović.
Iz nelogičnosti u nelogičnost, iz nehumanosti u nehumanost. Drama porodice Savić nije završena i, čini se kraj joj se ne nazire.
– U postupku po nadzoru svakako nije trebalo da se prenebegne najvažnija činjenica, a to je kako kaže Konvencija o pravima djeteta, koju smo mi ratifikovali među prvima državama, da se uvijek moramo rukovoditi, ko god da odlučuje u sistemu socijalne zaštite, zdravstvene zaštite, obrazovanja, interesima djeteta – naglašava povjerenica za rodnu ravnopravnost Brankica Janković.
Na kraju ćemo se vratiti na početak.
Neko zaista mora da je oklevetao porodicu Savić, pa im je jedno jutro iz čista mira dijete oduzeto. Po kafkijanskom Zakonu stvari su ispravne. Po Zakonu stvari su ispravne. Po Zakonu djeteta i zakonu ljudskosti, opet smo pali kao društvo u ovom “Nehumanom procesu”.
Dajte samo malo ljudskosti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu