Sudbine

U amanet potomcima ostavio ljubav prema Srbiji: Hivzo je u Albaniju došao na svadbu i više nikada nije mogao da se vrati kući

Od ranog srednjeg vijeka, kada u Albaniji započinje sistematska asimilacija srpskog naroda, preko vremena kralja Zogua i kasnije totalitarnog režima Envera Hodže, tek prije tridesetak godina, Srbi u Albaniji su konačno "prodisali".

U amanet potomcima ostavio ljubav prema Srbiji: Hivzo je u Albaniju došao na svadbu i više nikada nije mogao da se vrati kući
FOTO: RTS/SCREENSHOT

Za njih oko 40.000 stvari su tada konačno krenule nabolje.

U Dermensu, na jugu Albanije, srpska porodica Rizvani važi za jednu od najnaprednijih. Imetak i obraz su stekli teškim radom i poštenjem, a kada se pomene Srbija ne zaigra im samo oko, piše RTS.

– Pamet mi je tamo, opet. I sada kada govorim sa vama, meni je pamet tamo – priča Faik Rizvani iz sela Hamilj kod Fijera.

Tu pamet, kao amanet, naslijedili su od djeda koji je iz Srbije došao u Albaniju, sestri na svadbu, i silom prilika tu ostao, iza gvozdene zavijese, koju je spustio Enver Hodža.

– Čekao nekad, da se vrati, zatvoriše granice, zatvoriše sve..i ostao ovdje. Jeste svake muke imao, ne možeš da živiš negdje, gdje ne možeš da vidiš ni majku, ni oca, ni braće – kaže Hasim Rizvani iz tog sela.

Pročitajte još

Faik dodaje da bi on otišo drugi dan, drugi dan bi se vratio onamo gdje je bio.

– Nije mogao, komunističko vrijeme, granice se zatvoriše na četiri strane, svi u zatvor smo bili ovdje u Albaniju – isrpičao je Faik.

Hasimov i Faikov djed Hivzo je malo i rijetko govorio albanski. Bio je to njegov, lični obračun sa državom koja ga je odvojila od porodice. Skućio se i radio u selu kraj Fijera, a djecu učio da vole Srbiju, koju nikada nisu ni vidjeli.

– Mi imamo 80 godina što govorimo srpski ovdje, u Albaniji. Osamdeset godina što je stigao djed moj, ovdje i još mi tjeramo, držimo jezik – kazao je Faik.

Djed Hivzo je, uporno, 40 godina pisao vlastima – tražio pasoš i dozvolu da pređe u Jugoslaviju, i vidi svoje. Jednom je u kovertu stavio i novac, uz opasku da vlast, može biti, nema para za pismo, pa on šalje i za taj trošak.

Bilo je to devedesetih godina prošlog vijeka i prvi put, a nešto prije smrti, posjetio je svoj rodni kraj. Njegovi potomci sada imaju dvojno državljanstvo, a jedan praunuk je, uz stipendiju Srbije, u Beogradu završio fakultet.

– Da mi je bio na jednom mjestu drugom, bi se mislio malo, a tu se nisam mislio, baš kao da je kod kuće moje, tako mi se vidjelo mene. Za nas je nešto Srbija što i mi trebamo da znamo što imamo nekoga što se misli za nas – smatra Hasim.

Faik kaže da im je od djeda ostala ljubav.

– Dokle je granica srpska, to je Srbija – mi smo u Srbiju. Sa srcom – smo u Srbiju. Ali ovdje živimo, ovdje gradimo, ma ovdje, dobro je. Slobodno smo, ka svi drugi – rekao je Faik.

Tako govore braća Rizvani, potomci Hivza iz Ribarića, o sudbini Srba – Albanca. A nisu jedini. Oko Fijera ima još porodica koje pamte svoje porijeklo i stotinu djece, koja bi učila srpski jezik samo da se, kako je obećano, ponovo otvori srpska škola.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije