Sudbine

"U našoj porodici prožimale su se tri vjere" Branka Petrić o sinovima, Bekimu i danima na Infektivnoj

Diva jugoslovenskog i srpskog glumišta Branka Petrić je svakoj ulozi u svojoj višedecenijskoj karijeri, bilo da je pozorišna, filmska ili televizijska, prilazila studiozno.

"U našoj porodici prožimale su se tri vjere" Branka Petrić o sinovima, Bekimu i danima na Infektivnoj
FOTO: MILOŠ CVETKOVIĆ/RAS SRBIJA

Supruga poznatog i priznatog umjetnika Bekima Fehmiua je jednom prilikom izjavila da je „glumački poziv lijep jer je bez kraja“. Za praznični broj Blica objašnjava može li se umjetnik, poslije zvanične penzije, prestati baviti ovim poslom.

– Glumac je glumac, bilo da ima dvadeset pet ili osamdeset godina. Ne vidim razliku. Naravno, ako stariji glumac i dalje može da pamti, da se kreće, da čuje i ako ga traže. Moj lik bake Lu u predstavi „Da krenemo ispočetka“, koju trenutno igram u „Madlenijanumu“, kaže: „U kasnim godinama ne radim ono što hoću, nego ono što mogu“ – priča Branka.

– Ne volim da dajem savete. Najvažnije je samopouzdanje i da imate svijest da ste takvi jedinstveni. A da bi sačuvao sebe, moraš da otkriješ ko si. Ako to ne uradiš, nemaš šta ni da sačuvaš.

Koliko vam igranje na sceni i kontakt sa publikom „puni baterije“ u ovo, suludo vrijeme, koje nas okružuje?

– Evo danas je sunčan dan i moje baterije se polako pune kao što ih puni posao koji radim i koji volim, aplauz publike, lijepa riječ nepoznatog prolaznika na ulici, razgovor na daljinu sa najdražima, što me uvijek ponovo i ponovo fascinira…

Mnoge vaše kolege tvrde da je pravi glumački posao na sceni, a rad ispred kamera dolazi tek kada se „ispeče dobro zanat“ na „daskama koje život znače“. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

– Film i TV serije su izmijenile taj redosled. Sada se dešava da neko popularno TV lice zaigra u pozorištu bez nekog scenskog iskustva, što se ranije nikada nije dešavalo. Popularnost je sada kao neki znak koji nije uvek potvrda kvaliteta.

Igrate u predstavama ali rijetko vas možemo videti u serijama i filmovima. Zbog čega češće ne snimate?

– Mi glumci smo uvijek oni koje drugi biraju, osim ako ne donesete neki svoj projekat. Voja Brajović je jednom rekao: “Najvažnije je biti obaviješten.”

Prošle godine je bilo tačno šest decenija od vašeg prvog snimljenog TV projekta „Drug predsjednik centarfor“ Žorža Skrigina. Mnoge filmske i TV uloge su iza vas. Koja rola vam je izuzetno srcu draga?

FOTO: SNEŽANA KRSTIĆ / RAS SRBIJA
FOTO: SNEŽANA KRSTIĆ / RAS SRBIJA

– Pomenuću kratki studenski film „Ona voli“ Laze Stojanovića iz 1965. godine koji je toliko svjež i smiješan. Tu je i „Uloga moje porodica u svjetskoj revoluciji“ Bate Čengića iz 1970. sa kojim smo Milena Dravić, Dragan Nikolić, Mića Tomić i ja prošetali crvenim tepihom u Veneciji. Ovaj film je značajan dokument i dokaz koliko su tada stvaraoci bili hrabri da kažu o vremenu koje smo živjeli i preživjeli. Ostvarenje je odmah poslije toga zabranjeno. Tridesetak godina kasnije, kada smo ga Milena i ja pogledale, bile smo u nevjerici da smo učestvovale u tom filmu i da su Bata Čengić, Karpo Godina, Kornelije Kovač koji je napisao divnu muziku i svi ostali, napravili takvo ostvarenje. Volim i ulogu u „Balkanskom špujunu“ Dušana Kovačevića, moj posljednji film „Ajvar“ Ane Marie Rosi i da ne nabrajem. Od serija izdvajam “Ono kao ljubav“, “Metla bez drške”, „Od vrata do vrata“, “Neki novi klinci”…

Uveliko smo u prazničnoj euforiji. Kako se kod vas nekad slavilo, a kako danas?

– U našoj porodici prožimale su se tri vjere i svaku smo voljeli, poštovali i na neki način, obilježavali. Nijedna Nova godina nije prošla bez raznih torti, novogodišnjih divota i šampanjca koji bi Bekim otvarao, a sada to rade naši sinovi. Bekimu je uspijevalo uvijek da čep odleti na pravu stranu. Nikada nismo otišli negdje van kuće, recimo na neku planinu, što mi je ponekad bilo žao.

Nažalost pojavom virusa korona, naš život se iz korijena promijenio. Kako je na vas djelovala ova epidemiološka situacija?

– Imala sam zaista više vremena za sebe. Nisam imala sedam predstava kojih je bilo prije korone. Posljednja premijera pred sam kraj 2019. godine je bila „Arzamas“ u Zvezdara teatru. Komad je rađen po romanu Ivane Dimić sa Lanetom Gutovićem i Nelom Mihailović a u režiji Ljiljane Todorović. Ta uloga mi je donijela mnogo radosti i uzbuđenja. Predstava je tek počela da živi i onda se u martu 2020. sve završilo. Kasnije je otišao i neprežaljeni kolega Lane, a sa njim i predstava „Šuplji kamen“.

Mnogi poznati umjetnici su nas napustili prošle godine. Koliko je domaća kulturna scena izgubila njihovom odlaskom?

– Napustili su nas toliki meni znanih, bliskih kolega, prijatelja i poznanika a da ne govorim koliko je izgubila naša kultura. Ostale su neutješne porodice i neizmerljivi gubici.

Da li ponekad, kada ste u dilemi, pomislite kako bi Bekim reagovao u takvoj situaciji?

– Reagovao bi baš kako treba.

Na čemu ste posebno ponosni kada su vaši sinovi Uliks i Hedon u pitanju?

– Ne volim da se hvalim svojom djecom, a mogla bih itekako. Ali evo najkraće – oboje posjeduju one bazične pozitivne pa i najlepše ljudske osobine i ja sam zbog toga baš srećna. Polica u našem salonu, pored Bekimovih i mojih nagrada, sada je već popunjena Uliksovim i Snežaninim (snaja Snežana Bogdanović prim. aut.). Čeka i Nikine nagrade. A kad doživim da mi neko na ulici priđe i pohvali Hedonov hljeb, to doživljavam takođe kao nagradu.

Unuka Nika nije zainteresovana za glumu?

– Sneža i Uliks imaju kćerku Niku, koja je prelijepa, visoka i zelenooka na mamu. Zanima je režija i pisanje iako je završila političku ekonomiju, sa željom da svijet postane bolji i pravednije mjesto za život. Već je sa svojim kratkim filmom učestvovala na festivalu Trajbeka u Njujorku. Višestruko je talentovana, pa bi mogla da bude i glumica.

Šta vam je obeležilo godinu za nama?

– Meni lično bolest, jer sam ležela osam dana na Infektivnoj klinici zbog korone. Cijelo osoblje u bolnici od sestara, preko bolničarki, pa do ljekara bilo je fantastično, strpljivo, profesionalno. Oni su se sa velikom pažnjom odnosili prema svakom bolesniku. U sobi sam bila sa tri divne cimerke koje su bile toliko pozitivne osobe. Jedna drugoj smo pomagale i da je to bilo drugačije, vjerujem da bi mnogo kasnije ozdravile. Posebnu zahvalnost između ostalih dugujem profesorki doktorki Nataši Katanić kojoj i sada mogu da se obratim, a pozdravljam sve ljekare i sestre i želim im srećnu Novu godinu, kao i svim čitaocima. Premijera predstave “Da krenemo ispočetka” mi je takođe obilježela ovu godinu. Igrajući ulogu bake Lu zaista doživljam veliko zadovoljstvo i radost.

Prihvati notifikacije