U trenutku kada kriza zbog korona virusa prijeti da smanji globalnu potražnju za naftom za najmanje dva miliona barela na dnevnom nivou (barem u prvoj polovini 2020), nameće se samo jedan zaključak cijena Brent nafte vrlo lako može da obori rekord s početka januara 2016, kada je nakratko pala ispod 30 dolara po barelu.
Na sastanku održanom prošle nedjelje Rusija je jedino ponudila produženje roka važnosti sporazuma OPEC+, koji ističe krajem ovog mjeseca, za još tri mjeseca, radi procjene situacije. Saudijska Arabija je, međutim, željela da se Rusija u drugom kvartalu priključi smanjenju proizvodnje za još 1,5 miliona barela dnevno, a u cilju usklađivanja na globalnom tržištu nafte. Na odbijanje Moskve, Saudijci su vrlo brzo odgovorili najavom da nemaju namjeru da produžavaju aktuelni sporazum i da će “odvrnuti naftne slavine” počevši od prvog aprila i već su se pojavile informacije da kraljevstvo nudi naftu po nižoj cijeni.
Mada na prvi pogled djeluje da je riječ o sukobu zbog naftne politike između Rusije i Saudijske Arabije, on se događa u kontekstu neprekidnog rasta proizvodnje nafte u Sjedinjenim Državama tokom posljednjih deset godina, što je takođe značajan faktor. I Rusija, i veliki proizvođači iz Opeka, otvoreno izražavaju nezadovoljstvo zbog odbijanja američkih proizvođača da učestvuju u ranijim smanjenjima proizvodnje i činjenice da američka industrija uživa najveću korist od mehanizama za povećanje cijene nafte, odnosno njeno održavanje na postojećem nivou.
Bilo bi pretjerano reći da je u pitanju neka vrsta saradnje između Moskve i Rijada kako bi natjerali SAD da smanje proizvodnju nafte; govor tijela na samitu u Beču ubjedljivo govori suprotno. Ali ako rat cijena prouzrokuje određene gubitke SAD i veću uzdržanost investitora i kreditora kada je u pitanju finansiranje buduće američke proizvodnje, to će doneti olakšanje Moskvi i Opeku.
Prema podacima Međunarodne energetske agencije (IEA), američka porizvodnja nafte u 2019. iznosila je oko 18,4 miliona barela dnevno, što odgovara povećanju udjela na tržištu proizvodnje sa ispod devet odsto 2008. na 17,1 odsto. Za to vrijeme, udio u globalnoj porizvodnji Saudijske Arabije i Rusije bio je konstantan, uglavnom zbog američkih sankcija Iranu i Venecueli i situacije u Libiji i Nigeriji zbog kojih je sa globalnog tržišta uklonjeno najmanje četiri miliona barela dnevno.
Postavlja se pitanje ko je u prilici da vodi rat cijenama nafte i preživi sa cijenom nafte od 30 dolara po barelu ili možda još nižom?
Moskva ima veće finansijske rezerve od Saudijske Arabije, koja je krajem januara raspolagala novčanim sredstvma u vrednosti od 495 milijardi dolara, dok Rusija, prema najnovijim podacima ruske Centralne banke od kraja februara, raspolaže sa 570 milijardi dolara rezervi. Pritom saudijske rezerve se smanjuju u poslednjih nekoliko godina (krajem 2014. iznosile su 731 milijardu dolara), dok ruske rastu, pa su od januara 2019. porasle su za 100 milijardi dolara, piše Blic.
Ruski predsjednik Putin ne mora da strahuje da će izgubiti političke poene među tzv. ruskim elitama zbog svoje odluke, jer je već izvjesno vrijeme poznato da su moćni direktori pojedinih naftnih kompanija, poput Rosnjefta, protiv produženja roka sporazuma OPEC+. Rosnjeft, koji je sa proizvodnjom 4,2 miliona barela dnevno drugi u svijetu posle saudijske kompanije Aramko (10 miliona barela dnevno) ne krije nezadovoljstvo zbog tog sporazuma.
S druge strane, saudijski princ Muhamed sukobio se s dugogodišnjim bivšim ministrom Alijem al-Naimijem zbog proizvodne politike. Naimi se zalagao za politiku visoke proizvodnje radi uništavanja konkurenata dok je prestolonaslednik želeo OPEC+. Naimi je smijenjen 2016, neposredno prije prvog sporazuma Opeka i Rusije. Vjerovatno nije slučajno što je prestolonaslednik naredio hapšenje prinčeva i mogućih konkurenata baš kada se OPEC+ raspadao.
Ko će prvi popustiti?
Predsjednik Putin neće biti spreman da smanji budžetske izdatke, pogotovo kad je u pitanju ambiciozni program transformacije ekonomije i uslova života ljudi do kraja njegovog predsjedničkog mandata u maju 2024. u vrijednosti od 400 milijarde dolara. Isto tako, neće željeti da odustane od obećanih socijalnih programa i pomoći porodicama o kojima je govorio u obraćanju naciji u januaru, pogotovo u trenutku kad povjerenje javnosti u njegovo upravljanje bilježi pad na 35 odsto sa 60 odsto prije samo dvije godine.
Ukoliko se nafta ovog ljeta ipak bude prodavala za 20 ili 30 dorala po barelu, to bi moglo da se promijeni. Putin, takođe, neće željeti da uđe u veliki budžetski deficit, ili značajno smanji finansijske rezerve. To bi značilo da bi zemlja bila izložena opasnosti od sankcija.
Vjerovatno se i Moskva i Rijad nadaju da će druga strana popustiti i vratiti se za pregovarački sto. Idealni scenario za oboje bio bi da će beznačajni odnosno proizvođači koji skupo prodaju naftu brzo osetiti posledice i biti prinuđeni da obustave proizvodnju. Međutim, bez obzira na američke proizvođače, ovoga puta Rusija i predsjednik Putin su u boljoj poziciji da vode rat nego Saudijska Arabija i njen prestolonaslednik.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu