Raskid je bio brz i pravdajući se da je na pomenutom sajtu samo radi po*nografskog sadržaja, Liz Armstrong mu nije vjerovala.
– Ubrzo nakon toga, ostala sam sama sa lažnim profilom preko kojeg sam ga pratila i počela sam da provjeravam druge profile. Bila sam preplavljena fotografijama eksplicitnog sadržaja i iako sam se više puta pitala šta radim tu, nisam obrisala profil. Uredila sam ga, postavila sliku i opisala sebe kao osobu koja uživa u muzici i pozorištu, knjigama i pisala o svojoj želji da pronađem nekoga inteligentnog i privlačnog – piše Liz.
Vidjevši fotografiju inženjera, na kojoj pokazuje svoje izvajane mišiće, odlučila je da se osveti bivšem i rezerviše hotelsku sobu, te pristane da se nađe sa njim nekoliko nedjelja kasnije. Odmah nakon što je dogovorila sastanak, na i-mejl joj je stigla iznenađujuća poruka.
– Jedan momak mi je poslao mejl ispunjen pitanjima, o meni. Novi kandidat bio je profesor latisnkog i prvi koji je imao manire i podebelu biografiju. “Ja sam Pol i bilo bi mi zadovoljstvo da se upoznamo”, napisao je na kraju poruke. Razmijenili smo adrese elektronske pošte i nakon kraćeg dopisivanja, inženjerov termin u hotelskoj sobi, dobio je Pol. Otišli smo u muzej, zabavljao me je istorijskim i mitološkim pričama, umjetničkim ukusom. Večerali smo, malo popili i uputili se do moje sobe. Sve u svemu, uspješan prvi sastanak – svedoči Armstrong.
Nedugo zatim, Pol je pomenuo da je bolestan, nasljedno stanje onemogućilo je pravilnu funkciju bubrega i njegovo tijelo je radilo samo uz pomoć onog bubrega koji mu je donirao otac.
– Dobro je podnosio cijelu stvar, šalio se na svoj račun i osim što je bio impresivno uporan, bio je zanimljiv i pun poštovanja. Svoj status smo vratili na prijateljski i uskoro prestali da se družimo. Prošli su mjeseci, prekinuli smo kontakt i baš kada sam se navikla na to, stigao je mejl: “Većina vas zna da moj transplantirani bubreg već neko vrijeme ne radi dobro. Doktori misle da mi je potrebna još jedna transplantacija. Takođe, bubrezi živih davalaca imaju veći uspjeh, pa su mi ljekari savetovali da pokušam da pronađem donora – prisjeća se Liz.
Sa tadašnjim angažovanjem u vojsci, Liz je sumnjala da će ministarstvo odbrane biti raspoloženo da u službi drži vojnika kojem je odstranjen organ, čak i zbog humanog cilja. Arhivirala je Polov mejl i nastavila sa svojim životom.
– Godinu dana nakon našeg upoznavanja, sastali smo se da se ispričamo i pogledamo predstavu. Krišom sam gledala Pola i vidjela da mu se oči cakle od suza. Počeo je sa dijalizom, bio bljeđi, slabiji i sporiji. Moj prijatelj je umirao. Došla sam kući i poslala poruku Polovom koordinatoru za transplantaciju: Oklijevam da se prijavim kao donor, jer radim u vojsci. Nisam sigurna da bih dobila odobrenje za to, ali se prijavljujem. Zamolila sam ga da sakrije moju poruku od Pola, ne želeći da se nada uzaludno – piše Liz.
Usleijdila je gomila testova i ljekarskih pregleda, međutim, njena tajna otkrivena je prije nego što se nadala. Jedan od Polovih prijatelja koji je prošao testiranje, čuo je od tima za transplantaciju da postoji jak kandidat, koji ćeka dozvolu vojske.
– Kada je to saznao Pol mi je rekao da je osjetio ono što je nazvao “čista radost”, bio je oduševljen i javila se nada. Čekanje je trajalo četiri mjeseca i moj zahtjev je konačno odobren. Kada smo se nakon operacije ponovo sreli u bolnici, preplavilo me je olakšanje za koje ne postoje riječi. Rečeno mi je da treba da budem ponosna na sebe. Nisam bila. Bila sam zahvalna što sam dobrom čovjeku dala još malo vremena. Uz dobru sreću, izdržaće još mnogo godina. Često me pitaju zašto sam bila spremna da doniram bubreg nekome koga ne poznajem. Objasniću vam. Pol je umirao. Ljudima ne trebaju dva bubrega da mi živjeli normalan život. Nije bilo vjerovatno da neće biti posljedica, ali moj prijatelj je umirao, a ja sam željela da ga spasem – priseća se Liz.
Od operacije Liz i Pol su ostali prijatelji i iako se ne viđaju često, razgovaraju skoro svakodnevno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu