Sudbine

"UMIRAO MI JE PRED OČIMA” Za smrt malog Radeta (8) ni poslije četiri godine niko nije kažnjen

Prošle su duge četiri godine od kako je, tada, osmogodišnji Radenko Nikodinović iz Kojzaka kod Loznice, prilikom spuštanja niz tobogan polomio ruku i usljed komplikacija zauvijek zatvorio svoje malene oči.

"UMIRAO MI JE PRED OČIMA” Za smrt malog Radeta (8) ni poslije četiri godine niko nije kažnjen
FOTO: FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Rade bi danas imao 12 godina, ali život se surovo poigrao sa njim.

Ekipa Telegrafa, i ove godine je posjetila porodicu Nikodinović.

Prošli su dani, mjeseci, godine, ali i dalje niko nije kriv za smrt Radenka Nikodinovića.

– Slučaj i dalje stoji u mjestu. Non-stop se nešto odlaže, sad je korona spriječila suđenje. To im je sad izgovor, to ih spriječava. U posljednjih godinu dana bukvalno se ništa nije dogodilo. Sudija je promenjen bez ikakvog obaviještenja. Posljednje što je bilo jeste to da su vještaci pokušali malo da ublaže to njegovo. Nikako nisu mogli da se izjasne da li je rana bila duboka ili ne. Izbjegavali su neka pitanja, i to je to. Sve što ide u prilog doktoru – priča za Telegraf Milan Nikodinović, otac tragično stradalog Radenka i dodaje da sada “na zahtjev novog sudije mora da bude nem pred lažima o smrti svog osmogodišnjeg djeteta”.

Ko je kriv za tragediju?

– Ja sam čvrsto ubijeđen da je doktor Dobrivoje Bojanić kriv za slučaj mog djeteta zato što nije preduzeo mjere koje je trebalo. Ja razumijem da je to moglo da se desi čak i da je preduzeo, ali nije, nije pokušao sve da uradi. Prvenstveno nije ostavio dijete u bolnici, dijete sa otvorenom ranom, temperaturom, otokom. Na desetine stvari nije preduzeo – dodaje Milan.

– Znate šta je najgore? Najgore je kad dođete u sud i slušate to medicinsko osoblje. Ima ih, ali mali broj, koji su stvarno rekli onako kako jeste. Zamislite kada ja, otac osmogodišnjeg djeteta koje sam izgubio, slušam te laži, a prisustvovao sam bolu kroz koji je prolazio – priča Milan.

Osumnjičeni “sjedi normalno, ćuti, gleda u pod”

Doktor Dobrivoje Bojanić redovno dolazi na suđenja, a kako kaže Milan, “sedi normalno, ćuti, gleda u pod”.

– Mislim da i dalje radi. Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, nisam se raspitivao, jednostavno me ne interesuje. Poslije ovoga ko vjeruje njemu, a ne vjeruje nama, neka vodi slobodno svoju djecu kod njega. Ja to ne mogu da spriječim – ističe.

FOTO: S. PAJIĆ / RAS SRBIJA
FOTO: S. PAJIĆ / RAS SRBIJA

Prošle godine, a mimo suđenja, došlo je do susreta oči u oči doktora Bojanića i Milana.

– Sreo sam ga na vratima bolnice, tom prilikom mi je rekao: Zdravo, brate! I onda sam ja odreagovao malo burno. Prijavio me je, bio sam kod prekršajnog sudije i platio kaznu. Naveo je neke svjedoke iz njegovog mjesta koji naravno nisu bili tu. Tražio sam od sudije suočavanje sa tim svedocima, nije mi dozvolio, a ja znam da nisu bili tu.

Ne bi me čudilo ništa da slučaj zastari, vjerujte mi. Četiri godine je prošlo, saslušani su svi svedoci i to je to – objašnjava.

Da li vrijeme može da izliječi rane i žal za gubitkom djeteta?

– Ne! Nikad! U nekim momentima je gore nego taj dan. Čovjek u glavi uvijek ima nešto da je prisutno. Ne može da se pomiri sa tim, da ga nema. Te uspomene, neke stvari. Volio je da se igra sa alatom na placu gdje mi je pokojni otac rođen i onda kad vidite sve to, onda vas podseti. Majku isto kad vidim, majka ga je voljela i on je nju. Strašno – kaže za Telegraf Radenkov otac.

Pročitajte još

– Ne mogu da vjerujem da u 21. vijeku može dijete da umre od preloma ruke! Ej, bre! On je nama umirao pred očima, a vi ne vidite ništa. Pred očima su ga ti otrovi jeli, jednostavno ništa ne primjećujete. Onako malo dijete nervozno, mislimo polomljena mu je ruka, i onda ga vodite svaki dan doktoru, vraćaju ga, nije ništa – priča Milan.

Prvo gubitak sina, pa oca, a onda i razvod

– Moj pokojni otac je to najbolje rekao: Živiš jedan normalan život i onda se nebo sruši na tebe. Poslije sam se i sa suprugom razveo, sve to je uticalo. Jednom riječju, jedan čovjek ti razori cijelu porodicu – objašnjava.

Tiho je promrmljala – nedostaje mi!

Između Radeta i njegove sestre razlika je samo 15 mjeseci. Bila je mala, ali dovoljno velika da proživi tragediju koja je zadesila njenu porodicu. Prilikom posjete, rekla je tiho “da joj nedostaje brat”.

– Ne priča pred nama o njemu. Nekoliko puta smo je uhvatili kako gleda njegove slike, neke njegove stvari, ali samo kad je sama. Krije se, ali dobro, tu je. Kada je Rade prevezen za Beograd, prvo šta me je pitao kada me je ugledao jeste: Tata, što nisi poveo seku? Osjećao je tada da nešto nije u redu, dijete je to. U jednom momentu je rekao: Mama, mene ova ruka nikad neće proći.

I nikad ga nije prošla ta ruka!

Rade je nakon samo nekoliko dana zauvijek zatvorio svoje oči, a to je porodicu Nikodinović zavilo u crno i ostavilo veliku bol, tišinu. Smijeh jednog osmogodišnjaka zauvijek je izbrisan.

Ali, porodica je jaka i ne planira da se zaustavi. I dalje će se boriti za pravdu, i dalje će gurati napred. Zbog Jane, zbog Radenka.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije