UNA VJEČNA INSPIRACIJA Marković: Umjetnost nije samo za bogate

Za njega je Una njegova rijeka, a Novi Grad je njegov grad, iako je rođen u Sisku. U Novi je došao kao dječak, pred vihorom rata devedesetih. Ipak, likovi na njegovim slikama su srećni, a on kaže da umjetnost i kultura nisu samo za “bogate koji imaju viška vremena”.

Smatra da mediji jeftine programe “prodaju” kao slobodu izražavanja, a umjetnost svode na nešto mistično, nedostupno običnom čovjeku, i da ne bi trebalo da je tako.

Saša za sebe skromno kaže da je “slikar amater koji je poznat po slikama Une i portretima koji se nalaze u mnogim privatnim kolekcijama širom Evrope i svijeta”. A za one koji vide njegove radove on je mnogo više, piše pokreni.rs.

Una je motiv na dosta Vaših radova. Da li su to radovi po porudžbini ili Vas ona posebno inspiriše?

Kad provedeš veći dio života kraj Une ona jednostavno postane dio tebe, a ti imaš osjećaj da si dio nje! Siguran sam da bih mogao čitav život da slikam Unu i njene sedre, slapove, zelence i brzake! Ipak, većina mojih radova koje sam naslikao su po narudžbi i skoro da nemam vremena za neke slike i motive koje bih želio da uradim. Slikam uljanim bojama na platnu, tehnikom koja zahtijeva malo više vremena. Slike sa malo težim motivima i velikim brojem detalja znaju da oduzmu po dva tri mjeseca, a neke i više. Tako da, dok radim jednu narudžbu u međuvremenu stigne druga i tu mi ostane jako malo vremena da uradim nesto što stvarno želim, što bi se reklo za svoju dušu. No, svakako da u svaku svoju sliku unesem maksimalan trud i energiju. Una je uvijek inspirisala umjetnike i davala im posebnu energiju za rad, i uvijek će.

Odakle ljubav ka slikanju? Može li se živjeti od toga na našim prostorima?

U ranoj mladosti je to bila ljubav prema crtanju. Neki crtani likovi i junaci, stripovi i kao sva djeca što krenu da nešto crtaju i šaraju tako sam i ja. S tim da sam ja malo više vremena provodio s olovkama i bojama. Naravno, tu je i uticaj mojih roditelja i brata. Naročito majke! Ljubav prema slikanju se javila malo kasnije. Negdje krajem srednje škole počeo sam da primjećujem da me privlače neke slike starih slikara poput Envera Krupića, Paje Jovanovića, Predića i nekih drugih slikara sa naših prostora, kao i velikih umjetnika poput Monea, Rembranta, Renoara. Sve to je bilo teško dostupno za mene, jer tada internet nije bio dostupan, a i moj način života nije bio usklađen baš sa slikarstvom i umjetnošcu. U početku sam radio samo slike iz mašte i po nekoj svojoj intuiciji sam uspio da izvlačim neke perspektive i proporcije, mješao boje kako sam najbolje znao, radio na raznim podlogama uglavnom sa nekim školskim priborom, koji je, kao i danas, jako loš. Sve je to ipak dovelo do onoga što sam danas. Slikar amater koji je poznat po slikama Une i portretima koji se nalaze u mnogim privatnim kolekcijama širom Evrope i svijeta! Ponosan na sebe i svoj rad!

Živjeti od slikanja danas u Bosni i Hercegovini je jako teško ali može da bude dobar dodatni izvor prihoda. Moraš da cijeniš svoj rad i trud. Naš narod i okolina u kojoj živimo ima jako slabu kupovnu moć pa se moraš prilagoditi njihovim mogućnostima. To svakako ne znači da treba da se radi džaba i da se rad potcjenjuje. Uglavnom se uspijem dogovoriti sa svojim kupcima i naći najpovoljniju cijenu koja odgovara i meni a i njima. Nije to ni približno onome kao u zemljama Zapada, ali čovjek mora da bude zadovoljan s obzirom na okolnosti i način života u našoj zemlji.

Posvećuju li Novi Grad i Republika Srpska dovoljno pažnje umjetnosti i umjetnicima?

Ne, naravno, ali nikad nije dovoljno kad je umjetnost u pitanju. Mislim da je podjednako odgovorno kompletno društvo i država. Način života isto tako. Afirmacija mladih prvenstveno i kućni odgoj. Škole bi trebalo, ne da rade više, nego da rade bilo šta što je potrebno da društvo iščupaju iz šunda i kiča, u kojem je već godinama, i razmišljanja kako je umjetnost i kultura samo za bogate ljude, koji imaju viška vremena. Mediji takođe. Zatrpani smo lošim i jeftinim programima punim nasilja i prljavštine koju danas prodaju pod slobodu izražavanja i umjetnost. Ona prava umjetnost je pala u neki anderground i postala nešto mistično, nešto preozbiljno za običnog čovjeka, nedostupno. Književnost se svela na par ljudi u par kvadrata biblioteke, a slikarstvo i likovna umjetnost na par kvadrata galerije. Ispred koje, na par metara, sjedi stotinu ljudi, ispija kafu i pivo ne razmišljajući ni u jednom trenutku da u njoj izlaže neki slikar, čovjek koji je uložio svu svoju energiju i trud u ta djela. Tako da mislim da smo svi odgovorni.

Mnogo sam ponosan na sebe što i u ovakvom svijetu svojim slikarskim radom mogu da doprem do velikog broja ljudi i što prepoznaju moj rad. Naročito sam ponosan na svoju familiju, prijatelje, kolege slikare, komšije, sugrađane Novljane, koji su mi podrška i koji prepoznaju prave vrijednosti. Hvala im na tome!

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu