Riječi Bahrudina Kaletovića, desetara JNA, već 30 godina udaraju nas kao maljem u glavu, u pokušaju da nas dozovu pameti. Džabe.
Krvavoj drami, koja je nezaustavljivo klizila u horor, prethodio je putujući cirkus. Šest članova Predsjedništva SFRJ održalo je šest jalovih sastanaka, u periodu od 28. marta do 6. juna 1991. godine. Već nakon prvog bilo je jasno da niko od “lidera” tadašnjih socijalističkih republika nije bio spreman za dogovor i da su složno ukucavali posljednji ekser na mrtvački sanduk naših života.
Jugosloveni, koji su već tada uspješno podijeljeni na nacionalne grupe, ipak su sa zebnjom čekali svaki dnevnik nakon tih sastanaka – u Splitu, Beogradu, Brdu kod Kranja, Ohridu, Cetinju i Stojčevcu kod Sarajeva. Držala ih je varljiva nada da će razum prevladati, ali su, zavisno od toga iz kojeg medija je stizao izvještaj, u malom mozgu već branili svoje, a kleli one druge. Teze su, u psihološko-propagandom ratu, iz dana u dan izvrtane kako je kome odgovaralo i u moru informacija više se niko nije mogao snaći.
Pozornica za klanicu je bila spremna.
Četvrt vijeka je prošlo od krvavog rata, a naši političari (čuj mene, “naši”; najmanje su naši, već samo svoji i svoje rodbine, kumova i podrepaša) počeli su da nam šalju slične poruke.
Jedni bi kao da se dogovaraju, drugi kao neće. Jedni kao pozivaju na rat, drugi kao govore o miru. Jedni su, kao, civilizovani, drugima, kao, kama vječno stoji za pojasom. I jedni i drugi bi kao BiH, s tom razlikom da je skroje po građanskom ili dejtonskom šavu. A zapravo sviraju u istu tamburu.
Ponovo sluđenom narodu, međutim, ovog puta u prilog ide više faktora. Umjesto šestoprega, o glavi nam radi upola manja družina. Malo je i upregnutih medija, pa nema kritične mase za nesmetano ispiranje mozgova. Strancima, kojima nije odgovarala višenacionalna Jugoslavija, ali (kao) odgovara višenacionalna BiH, ne ide u prilog novo potpirivanje starih balkanskih strasti. Pored svega, ratne slike su još uvijek svježe, a kako briga o porodici napokon nadjačava lupetanje “narodnih vođa” mladi sve više biraju odlazak u miru, ne želeći da ponove greške svojih očeva, primoranih na odlazak zbog rata.
U stvari, svi mi hoćemo samo da se vratimo normalnom životu. Ništa više. Parafraza je to želje Bahrudina Kaletovića, koji je nekako preživio rat, ali nastradao u saobraćajnoj nesreći 1998. godine.
Šta bi danas rekao da je dočekao da vidi novu predigru za horor?! Možda bi rezignirano odmahnuo rukom i spakovao kofer, ne želeći da i njegovo dijete spozna strahote kroz koje je sam prošao.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu