Djelo ovog mladog autora nalazi se na policama mnogih uglednih ljudi, a u martu ove godine stigla je u Beli dvor, dom Karađorđevića, gdje je knjiga imala priliku da se „upozna“ sa potomcima Karađorđa i Petra Oslobodioca.
– Za mene, kao nepoznatog autora, bio je to znak da sam napravio nešto dobro, nešto što je zainteresovalo čitaoce da ako ništa, onda bar prelistaju koju stranu moje prve knjige. Prvo priznanje koje je opravdalo ovu moju tvrdnju, bila je Srebrna plaketa „Nikola Tesla“ koja mi je uručena na zatvaranju Sajma inovatora u Banjaluci – kaže Miloš Štrkić.
U međuvremenu, iz štampe je izašlo drugo izdanje knjige, kao i izdanje na Engleskom jeziku.
– Nakon ovog priznanja, knjiga je zaista sama sebi „krčila“ put, bez obzira na moje želje i planove. U Banjaluci knjiga je pronašla mjesto u domovima prije svega mojih nastavnika i profesora iz osnovne i srednje škole, koji su uvijek poštovali moj rad i pružali mi nesebičnu pomoć prilikom istraživanja i pisanja – dodaje mladi autor.
Knjiga je otišla i u ruke poznatih doktora, sportskih i kulturnih radnika.
– Posebno zadovoljstvo mi je bilo da knjigu uručim prvaku drame Narodnog pozorišta u Banjaluci Slađani Zrnić, kao i slavnoj jugoslovenskoj glumici Gordani Gadžić, koja mi je uputila najiskrenije čestitke i riječi pohvale. Knjiga se nalazi i na policama unuke bana Lazarevića, Nadežde Lazarević Kovačević, kao i kod velikog Banjalučanina Zorana S. Mačkića, arhivskog radnika i šahovskog velemajstora, bez čije pomoći moja knjiga ne bi ugledala svjetlost dana – nastavlja on, te dodaje da je njegova najveća želja počela da se ostvaruje i knjiga je tiho i dostojanstveno ulazila u tople domove njegovih sugrađana.
– Zahvaljujući dr Stević-Kutlešić knjiga njenog „malog pacijenta“ je prešla granicu i otišla u Hrvatsku, zatim je stigla i do predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića, koji se u prigodnom pismu zahvalio na poklonu koji je primio. Sljedeća posjeta bila je Beli dvor, dom Karađorđevića. Na moj poklon, uslijedio je odgovor NJ.K.V Aleksandra II, ispisan u duhu nekadašnjih kraljevskih pisama – rekao je Štrkić.
Knjiga nastavlja svoje putovanje preko okeana, odlazi u Australiju i Ameriku, gdje čitaocima prenosi zanimljive priče koje su se dogodile u zlatnoj prošlosti grada na Vrbasu.
– Reakcije nakon što su ljudi pročitali moju knjigu bile su veoma različite. Bilo je tu kritika, koje uvijek volim da čujem, koje najviše i pomažu kada se čovjek nečim bavi. Bilo je sujete, koju ne podnosim u bilo kom obliku, koju prije nisam znao da prepoznam, ali sam to naučio baveći se ovim radom. Ipak, najviše je bilo pozitivnih kritika, na moje opšte čuđenje. Zašto ovo kažem? Vrlo dobro znam mentalitet našeg naroda, koji se ne suzdržava da iskreno kaže svoje mišljenje. Bilo je raznih komentara: “Zašto si pisao o ovoj ličnost?“, „Zašto nisi ubacio ovog?“. Sve su to očekivana pitanja. Ali, ljudi koji me dobro poznaju kažu da sam birao ličnosti koje su slične meni – objašnjava on.
Ipak, kako i na mnoge druge aspekte života, trenutna pandemija negativno je uticala i na knjigu ovog mladog autora, te je prodaja knjiga naglo opala.
– Nadajmo se boljim vremenim, jer pisana riječ je preživjela i burnije vjetrove nevolja i ratova. Imam osjećaj da su se svi sjetili književnosti kada je počela pandemija virusa Korona. Do tada književnost je bila u zapećku, i nju su spominjali samo u svrhe nekog interesa ili političkog cilja. Meni je pisana riječ oduvijek pomagala, bilo da je čitam ili pišem. Jednostavno, stekao sam tu kulutru čitanja, koja se kod nekoga primi, dok kod nekog ne urodi plodom. Sjetih se scene, iz jednog domaćeg filma, u kome partizani presreću jednog seljaka, kojeg igra Dragomir Gidra Bojanić, i pitaju ga, vidjevši da nosi okupatorske novine: “Zašto čitaš tu propagandu?“, a on im odgovori: “Pa eto znam čitati, pa velim da ne zaboravim“ – dodaje Miloš Štrkić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu