U ispovijesti za naš portal, Sead se prisjetio tragičnog 30. avgusta 2014. godine, koji je njegovu porodicu zavio u crno.
– Moja kćerka je završila pravo i upisala magistarske studije, ali nije mogla nigdje da se zaposli, dok ne odradi pripravnički staž. Dvije godine smo tražili gdje će to obaviti, pa smo obišli cijelu FBiH i RS – priča Sead i dodaje da u ljeto 2014. ukazala prilika da njegova mezimica odradi pripravnički i nađe sebi mjesto pod suncem.
– A prilika se ukazala u našoj opštini. Sjećam se, u srijedu su nam javili da je dobila pripravničko mjesto, a trebalo je da krene raditi u ponedjeljak. Bili smo u kući i pili kafu, kad je iz čista mira rekla: “Vidjećeš da će se nešto desiti, da neću početi raditi!“. Te njene riječi nikada neću zaboraviti – priča potreseni otac.
U petak je, kako kaže, Minela, sa sestrom, vjerenikom i još dvoje prijatelja, otišla u opštinu da potpišu ugovor, a uveče su izašli u grad, malo da proslave.
– Kad su se vraćali kući, negde oko ponoći, pokušali su da preteknu jedan kamion sa prikolicom, ali nisu uspjeli i podletjeli su pod drugi. Tom prilikom, Minela je najgore prošla, dok je moja druga kćerka Amela iz ove saobraćajke izašla sva polomljena. Slomljene su joj ruke, noge, a u pitanju je bila i jetra – uz drhtav glas priskeća se Sead noći, nakon koje za njega i njegovu porodicu više ništa nije bilo isto.
Iako je bila u jako teškom stanju, Minela je uspjela da izađe iz auta, i da potraži mlađu sestru, za čije je stanje bila jako zabrinuta. Kako Sead kaže, sve što je uspjela, jeste da upita za Amelu, napravi par koraka i padne.
– Tada je pala u komu, iz koje se više nije probudila. U to vrijeme, supruga i ja smo bili kući i čekali da se kćerke vrate iz grada. Negde pola sata iza ponoći, zazvonio je telefon. Zvali su iz hitne, da kažu da su Minela i Amela doživjele saobraćajnu nesreću. Znao sam da nije ništa dobro, kad sam vidio da supruga, uz jauk, baca slušalicu iz ruke. Javio sam se, i čuo najstrašniju vijest, da su naša djeca nastradala. Bili su surovo iskreni i jasni – Minela je u životnoj opasnosti. Komšija nas je odmah odvezao u zeničku bolnicu gde sam najpre našao Amelu, a onda sam otišao na hirurgiju, gdje je bila Minela i od doktora tražio da bude direktan – kaže Sead.
Ono što je tada čuo, i danas mu odzvanja u ušima: Minela je u jako teškom stanju, i samo je jedan odsto šanse da će preživjeti.
– Pošto je bio vikend, u bolnici su čekali ponedjeljak, da dođu i ostali doktori. Zamolio sam ih da ostanem na hirurgiji, što su mi dopustili. Dva dana i dvije noći sam bio tu, niti sam jeo, niti pio. Svakih deset minuta sam ulazio u Minelinu sobu, a ona je bila na aparatima. Iako tada uopšte nisam znao ko i pod kojim uslovima može da donira organe, niti sam o tome razmišljao, neki glas mi je rekao da to uradim, ako moja kćerka ne preživi. A nema roditelja koji može da zamisli da njegovo dijete može da umre… – priča Sead.
Kada je došao ponedjeljak, načelnica hirurgije ga je, kako kaže, pozvala u svoju kancelariju i rekla da je Minela u nepovratnoj moždanoj komi.
– Objasnila je da njen mozak krvari i da je praktično mrtav. Tada sam je pitao da li mogu da doniram kćerkine organe. Rekla je da mogu i iskreno zaplakala. Načelnica je rekla da će još pokušati da spasi moju kćerku, pa su je prebacili u Polikliniku koja se nalazi u krugu bolnice. Odvezli su je ujutru u devet, a vratili je oko četiri poslijepodne. Kad su se vratili, bilo mi je dovoljno da načelnicu pogledam u oči i da znam šta nas čeka. Ona je oborila pogled i znao sam da je gotovo – priča Sead, ne mogavši da zadrži suze.
Međutim, nije se pokolebao da donira Mineline organe, kako bi spasao nekog drugog.
– Ekipa ljekara iz Tuzle je, u dva saniteta, odmah krenula za Zenicu. U bolnici su me opet pitali da li sam siguran, rekao sam da jesam. I još jednom, kada su tuzlanski medicinari već bili na kapiji zeničke bolnice, i opet sam odgovorio potvrdno. U tom momentu, u bolničkom hodniku je bilo nas petnaestak, ali niko ništa nije znao, jer sam tako htio da izbjegnem dodatna objašnjavanja i paniku. Rekao sam im da naše Minele više nema, što ni dan-danas ne vjerujem. Mi i dalje, kad negde odemo, naručujemo kafu i jelo i za nju. A ona i ja smo bili posebno vezani – priseća se otac.
Kaže da su od Minele drugim ljudima transplantirani jetra, bubrezi i rožnjače, odnosno, svi oni organi za koje u BiH može da se obavlja presađivanje. Ističe da je ovo bila prva donacija organa u BiH.
– Nakon mjesec dana, čuo sam da je helikopter iz Njemačke iz naše bolnice prevezao srce i pluća, i drago bi mi bilo da je, zahvaljujući organima moje kćerke, spasen život nekom mladiću ili djevojci, nije bitno gde. Nisam uspio da dobijem potvrdu da je tako, ali se nadam da srce moje mezimice negdje i dalje kuca – kaže Sead.
Naglašava da je, nakon Mineline smrti, na društvenim mrežama objavio da želi da upozna osobe i porodice kojima su donirali kćerkini organi, ako to oni žele, naravno.
– Odmah mi se javio suprug žene koja je dobila Minelinu jetru. On je čak došao na sahranu moje ćerke. Jedan bubreg je presađen čovjeku iz Srebrenika, a drugi ženi iz Kladnja. Sa svima njima sam u kontaktu i svu su, do ove godine, dolazili na godišnjice Mineline smrti. Za rožnjače ne znam kome su transplantirane, niko mi se nije javio – priča Sead i dodaje da samo ove godine, zbog korone, na Minelinom grobu nije obilježena godišnjica njene smrti.
Poručuje da i on ima donorsku karticu i da je spreman da, takođe, donira organe i učini da neko dobije drugu šansu za život.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu