Sve to je nesumnjivo značajno uticalo na nas i na svakoga ostavilo različite posljedice.
U samom početku pandemije povremeno bismo čuli da je neko nama poznat pozitivan na virus, danas je situacija drugačija. Velika većina ljudi poznaje nekoga ko je obolio, preležao ili, pak, izgubio život zbog virusa, a mnogo ljudi se i samo našlo u ulozi zaraženih.
Postati „dio statistike“ u okviru Kovida 19 je svakako scenario koji niko ne želi za sebe. Razloga je puno. Prije svega, briga za sopstveni zdravstveni status, pogotovo ukoliko spadamo u „tzv“ rizičnu grupu, čekanje rezultata ukoliko smo testirani, zatim zabrinutost i najčešće osjećaj krivice oko toga da li smo zarazili nekoga bliskog.
Dalje, organizacija oko procesa izolovanja ili eventualno odlaska u bolnicu. I na koncu, sama izolacija i odvojenost od bliskih ljudi. Sve ove promjene koje se dešavaju postavljaju pred nas izazov da se brzo prilagođavamo i reagujemo.
Često ljudi dok traje neki, za njih, stresni događaj „budu jaki“, fokusiraju su na problem i njegovo rješavanje, kao da se ne dešava njima, već nekome drugom. Međutim, kada stresni događaj prođe, umjesto olakšanja, počinju da se osjećaju loše, da razmišljaju o prethodnim događajima, osjećaju se umorno, iscrpljeno.
Često možemo da čujemo izraz „popustio ga stres“. Zapravo, dok traje period koji se percipira kao stresan, ljudi se ne prepuštaju emocionalnom doživljaju onoga što proživljavaju. Zbog toga, emocionalna reakcija koja je izostala, naknadno počinje da se javlja, kada više situaciju ne posmatramo kao stresnu.
Uzroci ovakvih osjećanja nakon preležanog virusa mogu biti i zbog ranijih psihičkih smetnji. Tačnije, intezivan stres, poput oboljevanja od virusa korone, može da bude okidač za pojavu ranijih smetnji i simptoma poput anksioznosti i osjećaja depresije.
Postoji mnogo načina kako možemo pomoći sebi ukoliko se nađemo u takvoj situaciji. Prije svega, jako je bitno da sebe ne požurujemo da se vratimo „u normalu“, da damo sebi vremena koliko nam je potrebno.
Možemo da razmislimo o tome šta smo prošli, kakvo je to iskustvo za nas, kakve je posljedice ostavilo i šta smo naučili. Možemo i da nagradimo sebe jer smo izdržali.
Ako ovo ipak prevazilazi naše tenutne kapacitete, možemo da se obratimo za pomoć psihoterapeutima, koji mogu biti veliki izvor podrške i voditi nas kroz period oporavka.
Kao što je nakon bilo koje fizičke bolesti potrebno vrijeme da organizam ponovo ojača, tako je i nakon velikih stresova i našem mentalnom aparatu potrebno vrijeme da se rehabilituje. Nemojmo sebi to uskratiti.
Teona Pejić, psiholog i praktičar transakcione analize
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu