O svojoj petogodišnjoj borbi sa napadima panike, za koje vjeruje da su na putu da postanu prošlost, iskreno je pričao za magazin Hello, u nadi da će njegovo iskustvo nekome pomoći.
Kako kaže Čukanović, veliku promjenu u životu imao je kada je u ljeto 2014. sa Pinka prešao na B92:
– Za momka od 23 godine takav transfer bio je ogroman uspjeh. Ispostaviće se i ništa manji stres. Želio sam da se dokažem u novom okruženju, od mene se očekivalo, i tako sam upao u začarani krug. U januaru 2015. godine, kada sam prvi put otišao na odmor i opustio se, sve me je sustiglo. Jedne večeri iznenada mi je pozlilo. Srce je počelo snažno da lupa, osušila su mi se usta, imao sam osjećaj da propadam. Preplašen, usred noći sam otišao u Urgentni centar. Na moju sreću bio je dežuran čuveni kardiolog Arsen Ristić. Tada sam prvi i jedini put popio tabletu za smirenje. Profesor mi je kasnije priznao da je odmah znao dijagnozu, ali je želio da isključi bilo koju fizičku bolest. Krenuli smo sa pregledima i ispostavilo se da je srce zdravo, kao i svi vitalni organi.
Filip je s vremenom otkrio da su panični napadi, sa kojima se i sam uhvatio u koštac, sastavni dio života mnogih:
– Ljudi se sve češće suočavaju sa ovim problemom, a da i ne znaju o čemu je riječ. Sramota ih je da to javno priznaju i često na svoju ruku počnu da uzimaju lijekove ili čak pobjegnu u alkoholizam. To je razlog zbog kojeg želim da pričam otvoreno, baš za magazin sa kojim godinama imam divnu saradnju. Važno je apelovati da briga o mentalnom zdravlju nije sramota, već potreba. Svi smo pod velikim pritiskom, bilo da ga sami stvaramo ili nam ga nameće okruženje. U glavi je stalno neka tenzija: od banalnih stvari tipa ko ti je lajkovao sliku na Instagramu do pokušaja da budeš dobar prijatelj, kolega, partner. Sve to ostavlja posljedice. Porodica je, jasno, bila veoma zabrinuta za mene. “Zar zbog karijere da upropastiš zdravlje”, “Nemoj to sebi da radiš”, govorili su mi. U svim teškim situacijama, a pogotovo kad je riječ o zdravstvenim problemima, podrška najbližih je od presudnog značaja. Ja nikada nisam krio sa čim se nosim, svi oko mene su znali istinu. I niko od njih nije imao stav “jadan Filip”, već “čovječe, nije ti ništa, trgni se”- kaže urednik jutarnjeg programa Prve.
– Najveći problem kod napada panike je što nikada ne znate kada će se pojaviti – ističe voditelj i prepričava momente kada je počeo da se povlači u sebe.
– Dešavalo mi se više puta da dok opušteno sjedim i večeram u restoranu srce iznenada počne da mi lupa uz osjećaj da propadam. Onda ustanem od stola i krenem kući. U trenutku kad sjednem u taksi sve prestane. Zanimljivo je da se to događalo isključivo kada sam opušten. Samo se uznemirim, “uzvrpoljim” i silno uplašim ubijeđen da ću se onesvijestiti, iako po zakonima fizike to ne može da se desi kad se pritisak podigne. Takve situacije su se nekad ponavljale jednom nedjeljno, nekada tri dana zaredom. I tako mjesecima. Iako napad traje od trideset sekundi do minut i po, čovjek ima utisak da je u pitanju vječnost. Počeo sam da se povlačim u sebe, da sve manje izlazim. Stalno sam se pitao “šta ako mi se desi”. Psihološki, to je loš pristup, ali do toga treba doći. Sada lagodno pričam o svemu, ali 2015. bila je ozbiljna drama – dodaje Filip.
Obratio se psihologu za pomoć
– U startu mi je slikovito objasnila da je panika u stvari jedan tunel u koji ulaziš sve dublje praćen pitanjima “šta ako se onesvijestim”, “šta ako padnem”, “šta ako ispustim čašu uz ruke”… To je pogrešno razmišljanje. U tim trenucima sebi treba reći: “Ništa loše se neće desiti. Bolje da organizam tako reaguje na umor i stres, nego da se pojavi neka bolest” Kada mi se to dogodilo u inostranstvu, dok sam bio na odmoru, pozvao sam psihološkinju koja je 24 sata onlajn dostupna. Rekla mi je: “Ostani gdje si.” I to je ključna stvar – nema bježanja. Panika to voli. Nastavi da radiš ono što si radio: ako jedeš – završi večeru, ako si u šetnji – nastavi da hodaš. Već poslije nekoliko minuta sve će se vratiti u normalu. Zvuči jednostavno, ali iz ličnog iskustva mogu da kažem da nije. To je nešto što se vježba. Kada me je usred emisije obuzeo osjećaj da ću se onesvijestiti, bio sam dovoljno priseban da kažem sebi: “Sjedi, nema napuštanja programa. Biće dobro”. Ali, da bih došao do tog nivoa svijesti, trebalo mi je pet godina.
Filip ističe da nikada nije stigao do lijekova, jer je bio poslušan pacijent.
– Da sam počeo da pijem lijekove, brže bih riješio problem, ali vjerovatno bih zauvijek bio na toj vrsti terapije. Nisam želio da stvorim takvu zavisnost, već sam se borio sa sobom. Tek poslije pet godina mogao sam da kažem da sam dobro. Uspio sam da se izliječim snagom volje, na šta sam vrlo ponosan. Kad pobijedite nevidljivog neprijatelja koji je ušao u vas, možete sve. Nikada nisam pomišljao da promijenim posao, volim to što radim. Ali, promijenio sam pristup obavezama. Sad mi je lakše, imam poziciju koja mi to omogućava, sigurniji sam u sebe, imam više samopouzdanja. Međutim, da bih stigao do te tačke, prošao sam višegodišnji rad sa stručnim licem. I još nešto, jako je važno da psiholog bude osoba kojoj vjerujete. Nije lako otvoriti dušu, a ako niste potpuno iskreni, ništa od napretka. Iako sam naučio da svoj problem držim pod kontrolom, nastavio sam da redovno idem na razgovore.
– U redu je imati okvirne vizije u kom pravcu bi trebalo da usmjerite život, ali pošto na mnoge stvari ne možemo da utičemo, ne treba imati velika očekivanja. Moja psihološkinja je srećna kad izgovorim tu rečenicu, ali zaista tako mislim. I ova situacija sa koronom, koja traje skoro dvije godine, pokazala mi je da se ništa ne može planirati. Mnogo divnih ljudi smo izgubili u prethodnom periodu i zato nam ostaje samo da se opustimo i prepustimo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu