Tri najopasnije otrovnice koje žive na teritoriji Srbije su poskok, šarka i šargan.
– Šarka je prisutna u Vojvodini i u ravnicama, poskok živi na brdovitim djelovima, na nadmorskoj visini od 1200 do 1500 metara, a šargan je visokoplaninska vrsta i može se vidjeti samo na vrhovima iznad 1500 metara nadmorske visine. Najjači otrov ima poskok. Smrtnost od ujeda zmija u Srbiji je oko 2 odsto, ali ukoliko ne dođe do smrtnog ishoda, onaj koga zmija ujede može imati zdravstvene posljedice za čitav život – rekao je za Rinu biolog Mihailo Stanković, koji je o ovim gmizavcima napisao 160 naučnih radova i četiri knjige, piše B92.
U maju i junu su ove životinje najaktivnije, jer je tada period njihovog parenja. Tih mjeseci možemo naletjeti na onaj čuveni splet zmija, u kom se u stvari nalazi jedna ženka a ostalo su mužjaci.
Oplođava je onaj koji je najsposobniji, ona zatim polaže jaja na skriveno mjesto i odlazi ne osvrćući se na potomke. Upravo zato što su ostavljeni, bez majke, mladunčad zmija vrlo teško opstaju i preživljavaju. Kad se izlegu, prepušteni su sami sebi, pa zato vrlo teško doživljavaju polnu zrelost.
– Poznato je da se zmije boje više od ljudi, nego mi od njih. Ukoliko odlazite u prirodu,a nosite duboku obuću, debele čarape i duge pantalone, a ako naiđete na zmiju, pokušajte da je zaobiđete. Ne pokušavajte da je otjerate i tučete štapom. Takođe, dok šetate šumom, bilo bi dobro da pravite malo jače korake ili da lupkate nekim štapom kako bi zmija osjetila vibracije i pobjegla prije nego što naiđete na nju. Kada ostavljate odjeću ili obuću na mjestima koja su dostupna zmijama, prije nego što se obučete dobro pregledajte garderobu kako bi bili sigurni da se zmija nije negde uvukla – rekao je Stanković.
Šaptač zmijama
Nije rijetka situacija da se opasni gmizavci, osim u prirodi, pojavljuju i u kućama i stanovima, a prošlo ljeto bilo je jako stresno za mnoge Čačane, jer su zmije viđali u zgradama u centru grada. Kada su dežurne službe bile nemoćne, u pomoć uplašenim građanima izlazio je Dejan Bisenić, koji već dvije decenije na sebi svojstven način komunicira sa ovim životinjama i tako spasava na stotine života.
– Primam pozive i u dva sata po noći, i ja ustanem i krenem. Nikad mi nije teško, jer sam svjestan da većina ljudi ima patološki strah i pri samoj pomisli na njih, a ne kad ih vide u svojoj kući. Svima prvo savjetujem da se udalje od zmije i ni po koju cijenu je ne diraju. One nikada ne napadaju prve, već samo ako su ugrožene. Ne nosim alat, već na meni poznat način, kažem šta im kažem, one se pojave, ja ih pokupim golim rukama i vratim u njihovo prirodno stanište. Tada su svi bezbjedni – otkriva Dejan.
Ovom Čačaninu za dvadeset godina pripisivali su čudne nadimke – šaptač, zmijar i mnoge druge, ali ipak Dejan ne mari za to, već pušta da njegova djela govore o njemu.
Otkrio je i narodno vjerovanje koje ledi krv u žilama. Naime, prema njegovim riječima, svaka kuća ima svoju zmiju čuvarkuću, koja s vremena na vrijeme izađe napolje. Ukoliko neko tu zmiju ubije, to je katastrofa za tu porodicu i skoro siguran smrtni slučaj, zato Dejan svima poručuje da ne ubijaju zmije, jer se ne zna iz čijeg doma je ona izašla.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu