Tako nam je, kako nam je, nakon što su se oni koji su bili majstori svog zanata dočepali Evrope, gdje su pobegli glavom bez obzira jer su ovde bili nezadovoljni.
Njima jeste svanulo, ali se smrklo svima nama koji smo ostali, jer smo dospjeli u situaciju u kojoj se ne zna ni ko pije ni ko plaća. Jednom rječju, voza nas ko stigne, a sve za naše pare…
Tako, vozači penzioneri, i pored najbolje volje da ispoštuju putnike, često naprave kuršlus za prepričavanje, pa se dešava da ljudima ne daju da uđu u autobus, jer ne znaju da otkucaju kartu!? Valjda zato što u njihovo vrijeme nisu bili toliko popularni ti vražiji automati, ili su jednostavno zaboravili kako se to radi. Kako god, građani nemaju izbora nego da čekaju drugi autobus, tačnije, drugog vozača koji je mlađi i sposobniji, gubeći u međuvremenu i vrijeme i živce.
Živce gube i oni koje služe konobari, koji nikako ne mogu da zapamte narudžbu, a da se bar tri puta ne vrate do stola i prekinu goste, kao i građani kojima stvari po kući popravljaju priučeni majstori po principu „drži vodu dok majstori odu“.
Naravno, niko ništa nema protiv ljudi koji se trude da u ovim teškim vremenima nešto zarade, ali ima protiv situacija koje mu dodatno komplikuju ionako komplikovan život.
E, svima nama život je zakomplikovao odlazak kvalifikovanih i vrijednih radnika, koje su njihove gazde držale na nekim mizernim zaradama, valjda vjerujući da nemaju gdje da odu. Ajde što su se oni grdno zeznuli, pa sada muku muče s radnicima koji često ne znaju jesu li došli ili su pošli, nego su debelo zeznuli i nas.
Bilo kako bilo, onima koji su otišli ili to planiraju, neka je sa srećom, a priučenim radnicima i nama koji ostajemo neka je bog u pomoći.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu