Svijet

Vozom kroz istoriju: Srpskainfo na putovanju najstarijom željeznicom u Africi (FOTO, VIDEO)

Kada je, krajem 19. vijeka, Džordž Vajthaus zapeo da izgradi 1.000 kilometara pruge kroz afričku divljinu, njegovi protivnici u britanskom Parlamentu su ga proglasili ludakom, a njegov poduhvat nazvali „sumanuti ekspres“.

voz najrobi mombasa
FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RINGIER

Ali, ser Džorž je istjerao svoje. Ovom prugom, s kraja na kraj Kenije, i danas jure vozovi, ali ne pod britanskom, nego pod kineskom zastavom.

Čuveni KUR, Kenijsko-ugandsku željeznicu (railway), od luke Mombasa na Indijskom okeanu do Viktorijinog jezera, Britanci su izgradili za samo pet godina, od 1896. do 1901, i u nju utucali, za ondašnje prilike nevjerovatnih, 9,2 miliona dolara.

Ako ćemo pošteno, prugu su gradili Indijci. Britanci su šefovali.

Transport ljudi i robe

Ovu, najstariju prugu u Africi 2017. su obnovili Kinezi. U stvari, rmbačili su Kenijci. Kinezi su šefovali.

Obnova željeznice je bila najveći infrastrukturni projekt u istoriji nezavisne Kenije, težak 3,3 milijarde dolara. Lokalni poznavaoci prilika tvrde da je ova cifra „prenaduvana“ i da su „ključni igrači“ u tom poslu dobro omastili brke, ali to je sasvim druga priča.

Britanci su bili kolonijalni osvajači. Kinezi su „strateški partneri“.

I Britancima i Kinezima svaki dolar uložen u prugu višestruko se isplatio.

Samo na najfrekventnijoj dionici, od glavnog grada Najrobija do Mombase, vozovi prevezu više od 1,5 miliona putnika godišnje.

Ali, glavni biznis su milioni tona robe, koja se prugom transportuje od Mombase, najveće luke u istočnoj Africi, do krajnjeg zapada Kenije, pa dalje do Južnog Sudana, Ugande i Ruande, kenijskih susjeda koji nemaju izlaz na more. U suprotnom pravcu, ka okeanu, putuju tovari kafe, cementa, čaja i druge robe za izvoz.

Put od 485 km za 7,5 evra

U cijeloj toj računici „ogrebao“ se i obični narod, kako Kenijci, tako i radoznali turisti.

Karta za 485 kilometara dugu vožnju od Najrobija do Mombase košta samo 1.000 kenijskih šilinga, ili u prevodu 7,5 evra. To je cijena za „ekonomi“, ili drugu klasu. Prva klasa je tri puta skuplja, ali putnici se ne otimaju za te karte. Ne zbog cijene, jer oni koji putovanje doživljavaju kao komforno trošenje para putuju avionom, nego zato što između dvije klase i nema neke razlike.

Naprotiv, u drugoj klasi je zanimljivije. Mnogobrojne kenijske porodice, sve sa bebama i kesama hrane za usput, ljubazno se smješkaju bučnim poljskim turistima, dotjeranim indijskim djevojkama i mladićima iz Danske, koji su, sa rančevima na leđima, krenuli da malo procunjaju po Keniji. I svima dobro.

voz najrobi mombasa
FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RINGIER
voz najrobi mombasa
FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RINGIER
voz najrobi mombasa
FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RINGIER
voz najrobi mombasa
FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RINGIER

Da bi ušli u uredne i za afričke prilike udobne vagone „made in Kina“, svi su oni morali da prođu bezbjednosnu provjeru, žešću nego na međunarodnim aerodromima.

– To je zaista neophodno. Kroz ovaj terminal prođe i po 10.000 ljudi dnevno – kaže na ulazu u stanicu Najrobi revnosni zaštitar u uniformi, zategnutoj pod konac.

Detaljne provjere

Prtljag prvo onjuše policijski psi. Možda traže drogu, ali vjerovatnije je da tragaju za – cigaretama. Pušenje je najstrože zabranjeno, ne samo u vozovima, nego i na željezničkim stanicama.

Ako vam u torbi nađu kutiju cigareta, to je OK, ali samo pod uslovom da nemate ni upaljač, ni aparatić za „električne“ cigarete. Da bi to utvrdili, muškarci i žene iz obezbjeđenja su u stanju da pretresu doslovno sve, uključujući i novčanike i nesesere.

Pročitajte još

Zabranjeno je, naravno, i oružje, opasni predmeti i sve drugo što nije dopušteno na aerodromima. Izuzetak su samo hrana i piće; to može!

Revnosno se provjeravaju i lični dokumenti. Mladi turista iz istočne Evrope, koji ima dvojno državljanstvo, uz kartu je priložio važeći, ali „pogrešan“ pasoš: onaj u kojem nije uvedena kenijska viza. Iako je kod sebe imao i štampanu i elektronsku verziju svoje vize – nije mu to vrijedilo. Pozvan je u kancelariju, na „informativni razgovor“.

Vratio se nakon nekoliko minuta, lakši za 5.000 kenijskih šilinga, što je skoro 40 evra.

– Rekli su mi, „u povjerenju“, da me neće prijaviti ako im „platim ručak“. Shvatio sam, ima toga i u mojoj zemlji – ispričao je simpatični momak reporterki portala Srpskainfo.

Precizni kao Japanci

Kad prođete sve te provjere, ulazite u ogromne i bučne čekaonice, načičkane malim prodavnicama i restorančićima, a onda još jedna blic provjera pred izlazak na peron.

Pred dugom kompozicijom, koja može prevesti do 1.500 ljudi, putnike dočekuju uniformisani stjuardi i stjuardese, koji opet pregledaju karte. Jer, mjesta su numerisana, nema šetnje od vagona do vagona, sve mora biti tip-top.

Voz kreće tačno na vrijeme. U sekund. I uvijek je tako. I na odredište stiže tačno po voznom redu, ili, što je češće, nekoliko minuta ranije.

Dok klizi kroz jednolični pejzaž kenijskih savana, čini se da je voz nevjerovatno spor. Ali, na displeju piše da juri brzinom od pristojnih stotinak kilometara na sat.

Da je tako pokazaće i krajnji rezultat: „Madaraka ekspres“, koji na relaciji Najrobi – Mombasa staje samo na jednoj stanici, skoro 500 kilometara pređe za pet sati i 15 minuta. Nisu baš Japanci, ali za naše prilike Kenijska željeznica je pojam brzine.

Nigdje lavova i slonova

Uprkos šarolikoj i bučnoj klijenteli, u vagonima sa više od 100 putnika sve je čisto i uredno. Svakih tridesetak minuta čistačice brišu podove i od putnika uzimaju otpatke. Čisti su i toaleti.

Na svaka dva sata kroz vagone prolaze stjuarti i stjuardese sa kolicima i putnicima nude sokove, sendviče i grickalice. Cijene su pristojne, ali nemaju bog zna kakav pazar. Većina putnika se na vreme snabdjela provijantom.

voz najrobi mombasa
FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RINGIER

– Ponijeli smo svoju hranu, to je ipak najsigurnije i najjeftinije – kaže mladi Kenijac, koji je sa suprugom, bebom i još dvoje djece, krenuo na vikend u Mombasu: malo u posjetu rođacima, malo na more.

Izvinjava se što beba plače. Turisti iz Evrope, snabdjeveni dijetalnim keksićima i sokovima bez šećera, gledaju ga u čudu. Plače beba, pa šta!

Manje iskusni putnici uporno gledaju kroz prozor. Očigledno su povjeravali turističkim prospektima u kojima piše da pored pruge jure lavovi, slonovi i žirafe. Vidjeli su samo jednu jedinu zebru, koja je brzo nestala iz vidokruga! Više sreće drugi put.

Sendviči u celofanu

I oni koji su prije polaska na voz posjetili Muzej željeznice u Najrobiju, vjerovatno su očekivali malo više „romantike“ na putovanju najstarijom afričkom prugom.

Ali, vremena se mijenjaju.

Nema više vagon restorana, ni poslužitelja koji „malim zvoncetom“ objavljuje da je „ručak za dame i gospodu spreman“.

Nema ni skupocjenog porculanskog posuđa, uključujući i „rojal komplet“, rezervisan isključivo za britansku kraljevsku porodicu. Samo sendviči u celofanu za široke narodne mase.

Početkom 20. vijeka, kada su šefovi stanica „velikim zvonom“ objavljivali da voz kreće za pet minuta, druga klasa nije postojala. Voz je bio luksuz rezervisan za bijelu kolonijalnu elitu.

Željeznički muzej Najrobi
FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RINGIER
Željeznički muzej Najrobi
FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RINGIER
Željeznički muzej Najrobi
FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RINGIER

Nema više, a teško bi ih danas bilo i zamisliti, ni klupa na krovovima vagona, sa kojih su VIP putnici mogli posmatrati okolinu i diviti se krdima zebri i žirafa, kojih je, u edvardijansko doba, bilo mnogo više nego danas.

Stare parne lokomotive, poput one koja je „glumila“ u kultnom filmu „Moja Afrika“, odavno su na slijepom kolosjeku najrobijskog muzeja.

Nove moćne mašine, sa novim, drugačijim putnicima, jure dalje: iz istorije ka budućnosti. Kakvoj budućnosti? Vidjećemo.

Inspektor na biciklu

Željeznički muzej Najrobi
FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RINGIER

Jedan od najzanimljivijih eksponata u Željezničkom muzeju je bicikl koji se vozio po šinama.

Ovakve bicikle su vozili željeznički inspektori početkom pedesetih godina prošlog vijeka, u cilju brzog pregleda ispravnosti šina.

Bio je to eksperiment, koji se neslavno završio. Ispostavilo se da zbog tehničkih i bezbjednosnih problema bicikli na šinama nisu dobro rješenje.

Lavovi ubijali željezničare

Od oko 32.000 radnika, koje su Britanci doveli iz Indije, da bi gradili afričku željeznicu, više od 2.000 je umrlo od malarije, dizenterije i drugih bolesti.

Uz to, pružne radnike i prve željezničare ubijali su lavovi ljudožderi na području oko reke Cavo.

Do danas nije sa sigurnošću utvrđeno da li su dva lava ubila i pojela 135 ili „samo“ 35 ljudi.

Željeznica stvorila metropolu

Željeznički muzej Najrobi
FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RINGIER

Kenijsko-ugandska željeznica (KUR) bila je ključna za osnivanje i razvoj glavnog grada Kenije Najrobija.

U stvari, željeznica je stvorila Najrobi, koji je do izgradnje pruge bio Masai selo. Neki čak tvrde da je pruga stvorila savremenu Keniju.

S druge strane, drevni lučki grad Mombasa, osnovan prije više od 1.000 godina, „stvorio“ je željeznicu. Gradnja pruge je započeta upravo zato da bi se unutrašnjost Britanske istočne Afrike povezala sa ovo lukom.

Demonske kočije koje bljuju vatru

Prvu afričku prugu su gradili Indijci, ne samo zato što lokalni stanovnici nisu bili kvalifikovani za taj posao, nego i zato što nisu htjeli da se petljaju u tu „đavolsku rabotu bijelih ljudi“.

Neka plemena su tvrdila da su vozovi „demonske kočije koje bljuju vatru“. To je, u vrijeme starih parnih lokomotiva u neku ruku bilo tačno, jer su varnice iz lokomotiva često izazivale požare u sasušenim savanama pored pruge.

O tome svjedoči i dokument iz 1927. godine, pohranjen u Muzeju željeznice, u kome se lokalno stanovništvo upozorava da Željeznica ne odgovara za štetu ako lokalci sami ne obezbijede protivpožarnu zaštitu duž pruge.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu