Djevojčici je iščašena vilica, jede na slamčicu kašastu hranu, noću se budi uplakana i strahuje od izlaska iz kuće, dok je u utorak prvi put uspjela da se ohrabri i da ode u školu.
Početkom aprila javnost je potresla priča desetogodišnje djevojčice iz Čačka, koju su u parku pretukle vršnjakinje, mjesec dana kasnije na portalima je osvanuo snimak iz dvorišta Osnovne škole u Jajcu gdje je jedna djevojčica oborila drugu na zemlju, a potom joj sela na stomak i udarala je po licu, a svi se saćaju i šamaranja djevojčice iza Barajeva prije dvije godine.
Crveni je “nasilje-alarm” s obzirom na to da je pomenuti slučaj samo nastavak još jednog u nizu slučajeva vršnjačkog nasilja među devojčicama, a postavljaju se pitanja koja još uvijek nemaju konkretne odgovore – zašto su i kada djevojčice postale glavni “agresori” i kako tome stati na put? Da li roditelji griješe u vaspitavanju ili je takvo ponašanje samo nuspojava novog doba, novih uzora i moralnog relativiteta?
Nasilje je često izraz nesigurnosti i nesamostalnosti, a uzroci su brojni
Dečji psiholozi, pedagozi i pedijatri saglasni su u jednom – djevojčice brže sazrijevaju od dječaka, brže razvijaju verbalnu agresiju i sklonije su psihičkom maltretiranju vršnjaka, a zajednički sadržalac svim prethodnim imeniocima jeste roditeljska (ne)dovoljna briga o djeci u vremenu borbe za porodičnu egzistenciju.
– Djevojčice su verbalno superiornije u odnosu na dječake, brže sazrijevaju i kreću u verbalne okršaje, dok dječaci duže ostaju detinjastiji – kaže na početku Maja Antonić, dečji psihoterapeut, a zatim dodaje da je sazrijevanje djece novijih generacija ubrzano, te da razloge “novih modela” ponašanja možemo potražiti i u tehnološkom rastu i razvoju.
– Djeca novijih generacija bukvalno po rođenju imaju mnogo više stimulansa nego što smo imali mi. Nama su tokom odrastanja stimulansi bili razgovori roditelja, baka i deka, eventualno televizija. Deca sada imaju Jutjub, internet i društvene mreže, gdje mnogo lakše dolaze u kontakt s lošim sadržajima gdje se promoviše da je “vrijeđanje kul” – navodi Maja Antonić, i jedan od značajnih koraka u rešavanju problema i predupređivanju nasilja vidi u učestalijem organizovanju psihololoških radionica u školama i edukacijama na temu vršnjačkog nasilja.
Da su djevojčice posljednjih godina sve češći akteri vršnjačkog nasilja, podstrekivači sukoba i “ugnjetavači”, saglasna je i Branka Tišma, dečji psiholog.
– Djevojčice više pokazuju verbalno nasilje putem društvenih mreža, komentara ili svađa. Kada dođe do fizičkog napada i sukoba, to uglavnom znači da je prethodio verbalni okršaj koji je trajao duži period. Ipak, činjenica je da su djevojčice postale mnogo agresivnije u posljednjih sedam-osam godina – ističe psiholog Branka Tišma.
Uzroke i povode promjena u ponašanju traži i u sve većoj disfunkcionalnosti u porodici koju “zahtjevaju” moderne okolnosti i društvne (ne)prilike.
– Roditelji se sve manje bave djecom i sve ih manje usmjeravaju. Roditelji su okupirani opstankom porodice, a djeca sve više vremena provode sama i na društvenim mrežama. Kada je porodica na okupu, roditelji uglavnom prigovaraju djeci, umjesto da razgovaraju sa njima – iznosi svoje mišljenje Tišma, koja dodaje da ni roditeljima nije lako jer nemaju podršku i modele ponašanja pošto, kako navodi, mi sada živimo u vremenu i prostoru bez etike i morala.
Ona navodi da roditelji često ne mogu da pronađu mjeru u vaspitanju, pa ni da postave granice, koje sada umjesto njih postavljaju vršnjačke grupe, postaju previše popustljivi, a sve “pod prijetnjom” djece da će “pobjeći od kuće” ili se “ubiti”. Kako se to često dešava u svijetu, strahovi od najgoreg slučaja su opravdani, roditelji blagi, a djeca “van kontrole”.
Psiholog Branka Tišma navodi i svoj model rješavanja problema i zbližavanja sa djecom.
– Djecu trreba uključivati u porodične obaveze i porodični život. Na taj način bi se ona spontano otvarala i govorila o problemima koji ih muče. Na taj način bismo uspjeli da preduprijedimo mnoge situacije – smatra psiholog Tišma.
Školski pedagog Danijela Ivanovski navodi četiri kategorije uzroka vršnjačkog nasilja. Ona ističe da su porodično okruženje, odnosno rani razvoj bez topline i saosjećanja roditelja za dijete i njegove potrebe, popustljivost roditelja, neuspostavljanje jasnih granica ponašanja, tolerisanje agresivnog ponašanja, izlaganje djeteta fizičkom kažnjavanju, ali prezaštićivanje djece razlozi budućeg nasilja koje djeca nose iz kuće.
Danijela pored porodice dalje navodi uticaj vršnjaka, koji služe kao model ponašanja, karakteristike društva, tačnije sistem vrijednosti i mentalitet zajednice, ali i uticaj medija kao najznačajnije podsticajne faktore nasilja među vršnjacima.
– Djeci postaju dostupni neadekvatni sadržaji. Gledajući kroz ekran oni nemaju utisak realnosti događaja i mogućih posledica, tako da je sve češće da se i u realnom kontekstu dešavaju situacije nasilja, jer djeci nedostaju socijale veštine komunikacije, a primjećujemo potpuno odsustvo empatije koje dovodi do neadekvatnog reagovanja, kaže Danijela Ivanovski, koja na pitanje “zašto je sve više djevojčica” odgovara slično kao i njene koleginice Branka Tišma i Maja Antonić.
– Djevojčice su uzrasno zrelije od dječaka, i kao što su nekad dječaci bili ti koji su prije učestvovali u situacijama fizičkog nasilja, sada se one kao zrelije prve uključuju, i to češće u slučajeve psihičkog nasilja, koji kulminiraju na kraju i fizičkim nasiljem. Takođe, uticaj medija na djevojčice je prijemčiviji. Koliko je rijalitija u kojima se bez dara, obrazovanja, znanja, umjeća neko promoviše u zvijezdu, a sve to uz promociju neadkvatnog ponašanja – zaključuje pedagog Danijela.
Sagovornice su saglasne u konstataciji da su djeca koja su nasilnici često i sama prethodno bila žrtve, da često i sama imaju gomilu problema i da je nasilje odraz loših porodičnih okolnosti, ali i da škola ne sme da bude mjesto traumatizacije, već da treba da pruži zaštitu i podršku svim đacima, a nasilničko ponašanje da sankcioniše po protokolima, piše Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu