Postavlja se pitanje da li su djevojčice inače agresivnije od dječaka ili su to postale. Ono što zabrinjava jeste potreba da iživljavanje bude zabilježeno kamerom kako bi moglo da dođe do što više gledalaca.
Psiholog i savjetnik za roditelje Nikolina Milosavljević objašnjava da svako od nas ima određenu količinu agresije i da ona sama po sebi nije nužno loša, ali presudan je način na koji je ispoljavamo. U slučaju vršnjačkog nasilja očito je u pitanju negativno i nekorisno ispoljavanje.
Negativna manifestacija se kod djevojčica ranije ogledala kroz ogovaranje, izopštavanje jedne djevojčice iz grupe, kroz psihološko nasilje. Ali, nemamo konketne podatke kako je nekada bilo, da bismo precizno mogli reći da su danas djevojčice agresivnije nego ranije. Moguće je da smo sada samo više izloženi takvom sadržaju – kaže Milosavljević.
I upravo taj sadržaj, ti brojni snimci, otvaraju pitanje zašto djeca imaju potrebu da tu agresiju i zabilježe i distribuiraju?
Četiri faktora određuju ponašanje djeteta
Milosavljević objašnjava da je potrebno posmatati širi kontekst i biti svjestan da vršnjačko nasilje ima nekoliko nivoa. Konkretno, zavisi od četiri faktora: individualnog, porodice, škole i društva koje njeguje određene vrijednosti.
– Sva djeca žele da budu prihvaćena i značajna. Neka djeca žele da budu popularna. Na njihov odabir pomoću kog sadržaja će to i postati utiču ova četiri faktora – zaključuje ona.
Odsutni roditelji, rijaliti i tehnologija
O ovoj temi razgovarali smo i sa školskim pedagogom Brankom Tišmom, koja primjećuje da se djevojčice češće tuku nego ranije. Međutim, kaže i da postoje i snimci dječačkih tuča, a da smo mi kao društvo tolerantniji na njih, vodimo se mišlju da se “podrazumijeva da se dječaci malo koškaju”.
Ona smatra da agresija koju ispoljavaju djevojčice sada dolazi do izražaja jer se promijenio socijalni kontekst. Ipak, i ona smatra da je za negativno ponašanje djeteta odgovoran roditelj.
– Manje se bavimo djecom, manje ima bliskosti, angažovanja. Djeca su sve više sama i sa tjehnologijom.
Tišma dodaje i da se modeli ponašanja zasnivaju na rijaliti emisijama, i da je generalno zastupljen opšti pad morala.
Pogrešno shvaćen feminizam
Dječji psiholog Aleksandra Janković potvrđuje zapažanje da su djevojke izuzetno agresivne, a smatra da iza ove pojave stoji ideja da će se tako izjednačiti sa dječacima, da će biti važnije i interesantnije.
– Djevojke se trude da budu kao muškarci, po stilu, oblačenju, izražavanju. Drugi pol tog problema jesu one koje se trude da budu kao lutke, sponzoruše. Djevojčice koje imaju problema sa agresivnim impulsom na ovaj način pokušavaju da nađu svoju poziciju, često i da ih dječaci primjete, makar ih se i plašili – kaže Janković.
Ona u snimcima ovih tuča i iživljavanja vidi djevojčice koje su pogrešno shvatile feminizam.
– Žene bi i te kako trebalo da budu ravnopravne i da dobiju mjesto koje im pripada, ali ovo je pogrešan način. Ovdje je u pitanju pogrešno shvaćen feminizam – smatra Janković.
Ona dodaje da adolescenti inače pokušavaju na svaki način da privuku pažnju, ali su se tuče nekada vezivale uz dječake. Danas, djevojke hoće da pokažu da su jednako snažne, imaju ideju moći, žele da preuzmu primat, ali tuče i iživljavanje nad slabijim su pogrešan način za to.
Nasilnik nema problem sa žrtvom, već sa sobom
Na snimcima vršnjačkog nasilja primjećuje se i da nisu u pitanju klasične tuče – žrtva uglavnom ne uzvraća. Zašto nasilnik ima potrebu da kinji nekog ko se ne brani?
– Nema konflikta sa konkretnom osobom, usmjeren je samo na sebe, nema interesovanja za drugu osobu i stupanje u konflikt sa njom. Narodski rečeno, to je iživljavanje. Nekontrolisano ispoljavanje agresije proizilazi iz frustracija. Ipak, postoje osobe koje frustracije umiju da ispolje na socijalno prihvatljiv način – kaže Janković i dodaje da su ovi agresivni mehanizmi u sprezi sa narcisističkom kulturom koja je u današnje vrijeme dominantna.
– To nije problem samo kod nas, planetarno je prisutno. Povišen nam je prag tolerancije, a snižena kontrola impulsa. Svašta je već viđeno, nema šoka – dodaje ona.
Dječji psiholog ističe i da su tinejdžeri suštinski veoma ranjivi i slabi, a da u njihovim krugovima to prosto – nije kul.
– Svako može postati žrtva nasilja ako se nađe u poziciji slabosti. Adolescenti su inače najranjivija grupa i zato ne žele da pristanu da se ranjivost vidi. Nije kul da se neko rasplače ili ispriča svoj problem, jer onda izgleda kao da ne može sa njim da se nosi. Mladi su potpuno socijalno nevješti – kaže ona, objašnjavajući da je velika razlika između fizičkog, intelektualnog i emotivnog uzrasta u okviru jedne osobe te dobi, i da tinejdžeri ne znaju kako da se nose u određenim situacijama.
Sniamju tuče, jer su to naučili od roditelja
Potrebu da agresivnost zabilježe i “kače” na društvene mreže objašnjava time da sami roditelji “objavljuju sve i svašta” na svojim profilima.
Sistem ponašanja – da dok neki događaj ne bude objavljen, neće ni dobiti na važnosti, adolescenti prije svega preuzimaju od roditelja.
– Ljudi su se usmjerili na spoljašnje reakcije drugih: na lajkove, preglede, komentare, bili oni pozitivni ii negativni. Djeca nisu zrela i ne mogu da naprave granicu između virtuelnog i pravog svijeta. U odsustvu pravih relacija, okreću se virtuelnom svijetu, gdje imaju više “drugara”. To počinje da odnosi prevagu nad realnošću, jer je u virtuelnom svijetu sve moguće.
Zašto niko ne pritekne u pomoć?
Aleksandra Janković osvrnula se i na činjenicu da djeca koja posmatraju dok neko maltretira njihovog vršnjaka, mahom ne reaguju. I to je povezala sa modelom koji tinejdžeri vide od odraslih. Podsjetila je na primjer od prije nekoliko godina:
– Muškarac je pokušao da skoči sa Brankovog mosta, i dok je stajao na ivici, ljudi su izlazili iz kola i slikali ga, umjesto da ponude pomoć. Iznervirani što su zbog njega zaglavljeni u saobraćaju i ne mogu da prođu, maltene su mu dobacivali: “‘Ajde više skoči da prođemo” – kaže Janković.
– Djeca rade ono što vide od nas. Ljudi se ne usuđuju da se umiješaju. Toliko porodičnog nasilja, a niko od komšija da zalupa na vrata. Ranije je toga bilo i te kako. Sada kao da postoji preporuka “Nemoj da se miješaš”, “Ostani po strani”.
Ona vjeruje da se veliki broj adolescenata ne slaže sa onim čemu su prisustvovali, ali se plaše da će i sami biti targetirani, izopšteni; neće moći nekome da pomognu, ali će i sami ispaštati kad se neko okomi na njega jer je pokazao slabost time što je nekog pokušao da zaštiti.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu