Tako je, između ostalog, ovim zakonom predviđeno da roditelji imaju pravo na bolovanje s primanjima cijele zarade tokom liječenja djeteta od raka ili nekog drugog teškog oboljenja do navršene 18. godine, a bolovanje će morati da obnavljaju na svakih šest mjeseci. Podsjetimo, do sada su roditelji teško oboljele djece imali pravo na 65 odsto ličnih primanja i četiri mjeseca bolovanja i obično su napuštali posao ili dobijali otkaz kako bi bili uz svoju bolesnu djecu, prenosi Žena Blic.
To je sjajna vijest za sve roditelje koji su do sada vodili teške borbe kako bi mogli da vode računa o svojoj djeci. O mnogima od njih Blic Žena je već pisala, a jedna od njih je Nevenka Gajić iz Požarevca, veterinar i majka malog Vuka koji boluje od Daunovog sindroma.
Kao zaposlen roditelj, prijedlog o produženom plaženom odsustvu zbog nege djeteta smatram generalno dobrim, ali uz strogo preciziranje stanja bolesti, to jest stepena oštećenja koja bi bila obuhvaćena ovakvim vidom socijalne podrške. Time bi se izbeglo dovođenje korisnika, odnosno zastupnika u situaciju da se suoče s administrativnim preprekama. Takođe, uvođenjem ovog prava ne bi trebalo da se ukidaju već postojeća prava i roditelj bi, zavisno od individualne situacije, trebalo da sam odluči hoće li koristiti takav vid podrške. Potrebno je predvideti i obavezu za poslodavca da se roditelj poslije vrati na svoje radno mjesto ili adekvatno socijalno zaštiti kako bi se zatvorio krug i toj porodici obezbijedila egzistencija – rekla je za “Blic Ženu” februara ove godine Nevenka.
Podsjetimo, Gajići su 11 godina čekali djecu, a onda dočekali i trojke – Isidoru, Ognjena i Vuka, koji ima Daunov sindrom.
Kao starija prvorotka, cijelu trudnoću ova hrabra žena preležala je u krevetu. Zajedno sa suprugom Dragišom maštala je o svojim bebicama, smišljali su imena, pripremali stvari. A onda, kad je bila u 25. nedjelji trudnoće, uslijedilo je novo iznenađenje, šok. Ljekar im je saopštio da beba dječak, smještena u desnom dijelu stomaka, ima Daunov sindrom.
Trudničko bolovanje
– To prvo saznanje bilo je jako bolno. U isto vrijeme bila sam i bijesna i ljuta na cijeli svijet. Kao da je bilo malo to što smo toliko dugo čekali da ostanem u drugom stanju i što mi je cijela trudnoća bila visoko rizična, nego nas je sad i to snašlo. U tom trenutku nismo znali kako ćemo se izboriti sa tim – prisjeća se Nevenka, koja je sada predsjednica požarevačkog Udruženja za pomoć osobama oboljelim od Daunovog sindroma „Osmi dan“.
Vuk je naš božji dar, a ne opterećenje
To je, kako kaže, ta njihova porodična sreća i nesreća u isto vrijeme, a maleni Vuk, koji ima Daunov sindrom, zadao im je svima zadatak i naučio ih da je život, zapravo, lijep onakav kakav jeste. On je prvi i promrdao u maminom stomaku, a iako je rođen sa samo 1.250 grama po rođenju, brzo se adaptirao. Zbog svoje izdržljivosti i snage koju je pokazao već u prvim danima života, tetka Spomenka, inače Nevenkina sestra bliznakinja, dala mu je ime Vuk.
– Od prvog dana Vuka smo prihvatili kao božiji dar, a ne kao opterećenje. Preuzeli smo svu odgovornost i brigu o njemu i oko toga nikad nismo imali dilemu. Bili smo zaprepašćeni kad nam je još tokom trudnoće od strane pojedinih zdravstvenih radnika sugerisano da ga ostavimo u nekoj ustanovi. Kao šta ima veze, imaćete dvoje zdrave djece i to vam je dovoljno – otkriva Nevenka s dozom gnjeva u glasu.
Nakon porođaja, suprug Dragiša i ona sami su brinuli o djeci. Ne krije da je prvih šest meseci bilo jako naporno, a pošto od nespavanja nisu mogli baš sve da zapamte, vodili su dnevnik hranjenja i fizioloških potreba.
– Desilo se jednom da je tata tokom noći dva puta nahranio Isidoru, a da je Ognjen ostao gladan. Onda je on plakao od gladi, a Isidora pak od prevelike sitosti. Sad se često smijemo tim anegdotama, iako nam tad to nimalo nije bilo smiješno – kaže Nevenka, koja inače i pored troje djece radi kao veterinarski inspektor.
Život nas je izazvao na borbu
Kasnije, tokom razvoja, sve ono što su radili sa Isidorom i Ognjenom radili su i sa Vukom. Nisu mu postavljali nikakva ograničenja, a zajedno sa bratom i sestrom, već sa 15 mjeseci krenuo je u vrtić. Sve troje brzo su se socijalizovali, a onda, kako se približavao njihov polazak u školu, Nevenkinu dušu obuzele su nove strepnje.
– Ljeto pred polazak u školu za mene je bilo prava agonija. Brinula sam se kako će Vuk biti prihvaćen u razredu, kako će na njega reagovati druga djeca, kako će on sve to podnijeti… Ali na sreću, dobili smo divnu učiteljicu koja je stvorila takvu atmosferu u razredu da je Vuk postao njihov omiljeni drugar – ističe mama Nevenka s ponosom.
Sad kad su oni malo porasli, vidi koliko su je djeca promijenila i to nabolje. Naučila je da u životu na neke stvari jednostavno ne može da utiče i da za nju riječi „ne mogu“ i „neću“ ne postoje. Sve je izvodljivo samo ako čovjek pokaže mrvicu volje.
– Nas je život izazvao na borbu. Nekome bi možda bilo teško da odgaja troje dece istog uzrasta, ali nam je to, vjerujte, veliko zadovoljstvo. Nikad nisam htjela da me neko sažaljeva. Zato sam, kad sam se vratila na posao poslije šest godina, odnijela uramljenu sliku moje djece i tri torte da častim – priča Nevenka, koja je sa svojim Dragišom zajedno već punih 30 godina.
Njihove trojke divno se slažu i razumiju, a mama i tata od malih nogu uče Isidoru i Ognjena da sutradan kad odrastu i kad budu imali svoje porodice, treba da brinu o svom bratu. Gajići su Vukovim rođenjem dobili zajednički zadatak, koji i te kako uspješno obavljaju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu