Stanić, sada penzioner, radni vijek je proveo u Austriji, gdje je, od kako je napustio Kotor Varoš 1974. godine, počeo da skuplja neobične časovnike.
Prema njegovim riječima, ljubav prema “čuvarima vremena” je počela još od djetinjstva.
– Dugo nismo imali sat u kući jer smo bili sirotinja. Na kraju je otac ipak nekako skupio novac, kupio sat i uramio ga, a mi djeca smo gledali u njega kao u najveće čudo tehnike. To je bilo nešto najljepše što sam vidio u životu – rekao je Stanić.
Očev časovnik se, nažalost, ubrzo pokvario, a on nije imao novca da ga popravi.
– Ubrzo poslije toga sam kao jako mlad otišao da radim u Austriju, a otac, nažalost, nije još dugo živio. Od tada sam počeo sa skupljanjem satova. Najprije sam ih pronalazio po raznim tavanima u Austriji, kasnije po vašarima, ljudi su mi i poklanjali, da bi ih danas, evo, skupio više od 5.500 komada – naglašava Stanić.
Iako je u djetinjstvu satima čekao pred školom, danas mu se to ne bi moglo dogoditi. Naime, sada i bez sata pogađa tačno vrijeme, a griješi za najviše pet minuta.
A sat za njega nije samo običan pokazivač vremena. Sve časovnike koje ima Dušan je smjestio u svojevrstan “muzej satova”, drvenu brvnaru koju je napravio pored kuće.
– U ovoj vrijednoj kolekciji nalaze se satovi stari oko 400 godina, prvi koji su napravljeni – sa samo jednom kazaljkom. Mnoge od nabavljenih satova bilo je potrebno vratiti u funkcionalno stanje, što je poprilično skupo za naše uslove življenja. Međutim, meni na to nije žao potrošiti novac. Svi ovi satovi su moja velika ljubav i svaki od njih sa sobom nosi neku posebnu priču – poručuje Stanić.
Žao mu je što njegov otac nije živ, da vidi kakvu kolekciju danas ima, s obzirom na to da se u Dušanovom djetinjstvu o tome moglo samo sanjati.
– Iz Austrije sam 35 godina donosio satove, u 99 odsto slučajeva mehaničke, koje mnogo više cijenim od onih koji imaju baterije. Najviše volim zidne primjerke, a one najomiljenije često iz brvnare nosim u kuću kako bi ih mogao duže gledati – kaže Stanić.
Prave muke za Dušana uslijede kada treba da uskladi zimsko i ljetnje računanje vremena.
– Naporan je to posao, trebalo bi mi sedam dana da vratim kazaljke, ali bih osjećao i strašnu bol u rukama – ističe Stanić.
Kad je nervozan ili nasekiran ode u svoju brvnaru, gdje se opušta uz mile zvuke mehanizama časovnika, čiji su otkucaji izuzetno relaksirajući.
Osim satova, Stanić se bavi i prikupljanjem ikona, poštanskih maraka, starog novca, radio-prijemnika i drugih antikviteta, koje takođe njeguje na poseban način, te vrlo rado pokazuje svim zainteresovanim sugrađanima.
Bogatu kolekciju upotpunjava i dan-danas, a, zahvaljujući ovom hobiju, usavršio je i časovničarski zanat, tako da nema starog sata koji ne može popraviti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu