Svoje iskustvo podijelio je na Fejsbuku i Tviteru, a mi ga prenosimo u cijelosti:
Posjetio sam Aja Sofiju, prvi put kao džamiju. Mjesec dana nakon Erdoganove “hirovite odluke” i ukidanja 3. muzeja po posjeti u Evropi, uslijedio mi je susret sa sasvim novim osjećanjima, a prije ulaska u nekadašnju crkvu Svete mudrosti nisam ni mogao znati da mi predstoji “bura u mislima, u duši”.
Zbog Covid-19 malo je turista, što je rijetko viđen prizor na Sultanahmet trgu. Standardno je puno policije, ali oko Aja Sofije sada se šire tepisi, ali ne i prodavci suvenira. Osim tepiha, drugačijeg prilaza, promjenjenog mjesta ulaza (ulaz je tamo gdje se nekad izlazilo) ništa ne nagovještava promjenu.
Posjeta je omogućena svima, ali samo kada unutar džamije nije vrijeme molitvi. Dame su u obavezi da prekriju glavu, gola ramena i noge. Na kiosku se prodaju nešto kao “jednokratne papirne” marame i “skafanderi”, što kada ih obuku podsjeća na “medicinare borce protiv kovida”.
Veličanstveni mozaici u priprati (zapadni ulazni dio crkve), kao i iznad čuvenih carskih vrata su prekriveni. Mjesto doskorašnjih trenutaka kada smo nijemi u velikom skoro strahopoštovanju susretali s prvim prizorima veličanstvenosti muzeja, sada je i dio za izuvanje obuće.
I sada se zanemi pri ulasku u Aja Sofiju, ali zbog neke “knedle u grlu”. Igrom slučaja, vjerovatno sam domaći novinar koji je među posljednjima Aja Sofiju posjetio kao muzej (marta 2020. prije kovida), ali i među prvima koji u nju ulazi kao u džamiju. Oba puta osjećanja su bila burna, ali vrlo različita.
Posljednji put kada su ovdje koračali naši putopisci, novinari, ili diplomate okruženi molitvama i stihovima Kurana, dešavalo se to prije 85 godina. Onda je svijet dobio grandiozan muzej posvećen najveličanstvenijem mjestu na svijetu, a sve što je učinjeno da Svetu mudrost vole i poštuju svi, stopirano je 2020. u jednom dahu.
Pod je prekriven zelenim tepihom, mnogim pogledima vrlo “napadne zelene boje”. Mnogo je više turista (sada domaćih zbog kovida) a tek njih 30-ak je u djelu za molitve, koji dodiruje, ali ne prekriva legendarno mjesto krunisanja vizantijskih careva. Okolo, sjede čitave porodice, jedan mališan se igrao autićem, drugi leži i na mobilnom igra igrice.
Često sam se pitao da li su baš ti posjetioci iz Turske svjesni da je “ovo sada džamija”?
Ponekad je sve nalikovalo na park s piknik zonom. Za posjetu je otvoren samo taj centralni parterni dio. Sve ostalo, sve što se do skoro posjećivalo, je zatvoreno – Nema više posjete spratu, ćoškovima i hodnicima muzeja, nema više susreta s čudotvornim stubom, mozaicima…
Centralni mozaik Bogorodice prekriven je plahtama i skoro ga je nemoguće nazreti. Anđeli su “još uvijek tu”. Mermer po kojem smo hodali, sada je tu negdje ispod tepiha. Na tepihu izgubljene dječije čarapice, zaljubljeni par, podbočeni umorni Rus, majka s bebom…
Nailazim na posjetioca koji na majici nosi sliku Ataturka. I on je, kao većina lokalnih sagovornika bijesan na Erdogana i njegovu vladavinu. Nakon fotografisanja odlazi, ali se i ubrzo vraća da mi kaže nešto što je zaboravio “Izvini”.
– Molim?
– Samo to. Izvini.
I ode.
Ostali sagovornici:
– Erdogan vlada 18 godina i baš sada se sjetio da uradi ovo.
– Sve je to Erdoganova unutar politička borba.
– Ponosan sam na Tursku.
– Na azijskoj strani Bosfora podigao je džamiju s 6 minareta, imitirajući sultana, i nikad nije puna, a koštala je neviđeno bogatstvo. Ovo je njegov hir.
Lokalni vodič (42):
– I ja sam sada, kao i ti, ušao prvi put u Aja Sofiju kao u džamiju. Dragane, kao da su mi volju ubili da je pokažem drugom. Ne znam sada gdje da ih vodim (turiste), koje mozaike da opisujem. Ja sam ovdje rođen, ovo je moj grad, ja sam musliman, ali… Ma, dođe mi da opsujem.
Mozaik jeste prekriven, ali se lijevo i desno od njega i dalje vidi krst… Inače, život, karijera i valjda “putevi gospodnji” mene su u Aja Sofiju dovodili zaista visoki dvocifreni broj puta, pa zato poznajem, čini mi se svaki kutak građevine. Krstovi su i dalje tu. Ko zna, ili vjeruje, može ih vidjeti.
I onda nekako neprijatan prizor. Neki “on” ispružen spava, tu, u mojoj, našoj, vašoj, njihovoj Aja Sofiji, građevini cijelog svijeta. Knedla u grlu.
I malo tuge jer ne osjećam onu naježenost koja me je pri svakoj posjeti pretvarala u poniznog obožavaoca veličanstvene grandioznosti istorije i svetosti ovog mjesta.
I onda se desilo čudo.
Gledao sam daleko, prema galeriji, prema spratu… i iznenada, pogledi su nam se susreli.
Kunem vam se svime – izgubio sam dah, glas… Ne pamtim da sam se ikada u životu toliko naježio.
Taj njen pogled kao da je i bio pogled presvete mudrosti.
Aja Sofija veća je od svega.
Veća i od vremena.
Neka žive svijet i mudrost!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu