Jeste li u posljednje vreme primjetili da morate dati više para na kasi nego prije mjesec-dva za iste proizvode koje kupite?
Koliko plaćate gorivo sada, a koliko vam je para trebalo da napunite rezervoar na kraju prošle godine? Kada ste posljednji put pogledali predstavu? Išli u bioskop? Bilo kakvo kulturno dešavanje?
Svako ko živi od plate zna. Novčanici brže presuše, jer plate stagniraju. Na sve to, niko ne zna kada će kraj pandemije, kada ćemo početi slobodnije da živimo, da se krećemo.
Nadležni sa sebe skidaju odgovornost, kažu da cijene osnovnih životnih namirnica nikako nisu takve da bi trebalo da reaguju. A poručuju i da trgovci formiraju cijene na slobodnom tržištu.
Poskupljenje hrane, koja je uglavnom kod nas skuplja nego u razvijenim zemljama Evropske unije, izuzetno je složen problem. Zato što hrana kod nas učestvuje sa čak oko 40 odsto u potrošačkoj korpi. Oko 30 odsto para treba za stanovanje i komunalije. Ostane nešto para za prevoz i gorivo.
Život u našoj državi je zapravo pravo umijeće. Snalazi se kako ko zna i umije.
Za jednu porodicu je pravi luksuz bilo šta što nije najosnovnija hrana. Ona je preskupa. A jesti se mora.
Sigurno ima načina da povećamo proizvodnju hrane, koja bi bila jeftinija, ako ništa bar za troškove prevoza. Zanimljivo je da kod nas gotovo ne postoje zelene pijace, jer se na štandovima rijetko može naći nešto sa njive. Dok, recimo, razvijenije zemlje, koje nam šalju industrijsku hranu, njeguju tradiciju tržnica na kojima se prodaju isključivo organski proizvodi – neprskano voće, povrće, mliječni i mesni proizvodi od lokalnih proizvođača. Pa, zar je toliki problem preslikati takav koncept?!
Možda i ne bi bilo tako teško stvoriti uslove za bolji život kada bismo izdvajali više para za obrazovanje i kulturu. Pa, za kulturu se iz budžeta izdvaja 0,63 odsto bruto društvenog proizvoda. Što bi rekli u „Karolini Nojber“ : „Sve što se množi sa nulom je nula“.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu