Od kraja rata državljanstva Bosne i Hercegovine odreklo se gotovo 84.000 ljudi koji su zauvek rekli „zbogom“. Zvanični podaci kažu da su naši ljudi radije pristali da plate administraciji svoje zemlje 800 KM za odricanje državljanstva i prihvatili da budu državljani Njemačke, Austrije, Slovenije, Norveške, Danske ili Češke.
Neki bi rekli da su to srećnici koji su imali priliku da se presele u sistem koji funkcioniše, u zemlje koje se brinu o svojim građanima, njihovim pravima, tamo gde su plaćeni za svoj rad.
Neki drugi bi rekli da je ljude iz BiH otjerala sama država, odnosno političari koji već dvije i po decenije pričaju istu priču i koji se samo rotiraju. Onima kojima je dosadilo da budu zadovoljni time što im je glava na ramenima i da u kući imaju vreću brašna, spakovali su kofere i zauvijek otišli. Najgore je što su otišli najbolji od nas i što će svoje znanje stečeno ovdje, u ovoj zemlji, primjenjivati u drugim državama.
Još gore (ako može biti gore) je to što i dalje odlaze najbolji i to svi redom frizeri, mehaničari, limari, zidari, stolari, pekari, ljekari, medicinski tehničari, inženjeri… Majstora nema više ni za lijeka.
Političari su ubeđeni da je isključiv razlog odlaska niske plate, ali samo to sigurno nije presudno. Ljudi su dvije i po decenije od rata igubili svaku nadu u bolje sutra, a većina njih odlazi da djeci obezbjedi budućnost – u tuđini.
Kaže jedan Banjalučanin da je prije nekoliko godina pitao jednog privatnika koliko dana odmora daje radnicima. Ostao je u čudu kada mu je odgovorio da odobrava devet dana. – Pa pet radnih dana koje spoje sa dva vikenda – bilo je obrazloženje. To objašnjava odnos prema radnicima, izostanak pravne države (inspekcija) i nedostatk političke volje da se suoči sa pravim problemima.
Taj poslodavac, kao i mnogi drugi, traže sada radnike po oglasima jer su im zaposleni otišli.
Ima li iko odgovor na pravu krizu u BiH?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu