Zbog izgradnje vještačke akumulacije jezera Sniježnica, za potrebe ugljevičkog Rudnika i Termoelektrane, crkva je potopljena osamdesetih godina. Nivo vještačkog jezera je opao, voda se povukla, pa su malobrojni povratnici uz pomoć dijaspore počeli da obnavljaju ovo sveto zdanje.
Nakon potapanja, zbog izgradnje akumulacionog jezera za rad postrojenja Termoelektrane, zemljište je eksproprisano, a na uzvišenju u selu 1991. počela izgradnja novog hrama.
Radove je zaustavio rat, koji je i 4.000 mještana ovog majevičkog sela rasuo širom svijeta. Danas ovdje živi svega stotinak stanovnika. Imaju novi hram, ali žele da sačuvaju i stari – svjedoka vremena kada je u ovom bogatom majevičkom selu sve cvjetalo i bujao život.
Problemi s Elektroprivredom BiH
Slaviša Vasiljević kaže da starije, predratne generacije žele da crkvi u kojoj su krštavani vrate stari sjaj.
– Da ovaj hram ne nosimo samo u pamćenju, nego i srcu, dokaz je da su se Rastočani širom svijeta odazvali na apel za obnovu. Ne samo mještani ovog sela, nego i brojnih drugih srpskih sela Majevice, Semberije, Podrinja, Posavine – kaže Vasiljević.
Uz pomoć mještana iz dijaspore prikupljeno je oko 8.000 KM, od čega je na dosadašnje radove – zamjenu krova i čišćenje rastinja utrošena polovina. Ove godine planirali su postavljanje krstova, obnovu zvonika i krečenje, ali Elektroprivreda BiH im to osporava, jer se hram nalazi na zemljištu koje je eksproprisano za potrebe izgradnje i pogona akumulacije jezera Sniježnica.
Predsjednik MZ Vidosav Petrović ne krije razočaranje.
– Mi ne možemo da obnovimo svoju svetinju, a dozvolili su gradnju vikendica u tom vodenom pojasu. Nećemo ipak odustati – poručuje srpski povratnik.
Stara crkva ostala bi na suvom da je samo jedan metar bio niži dio na brani jezera Sniježnica.
Povratak
Ova svetinja simbol je sabranja nekadašnjih stanovnika, koji su nakon rata na mjestu svojih domova našli samo zgarišta i temelje. Nekada najbogatije majevičko selo potpuno je razoreno u minulom ratu. Podigli su selo iz pepela. Uz pomoć humanitarne organizacije “Mersi korp” obnovili su kuće, ali je za život potrebno mnogo više. Od Opštine Teočak, kojoj sada pripadaju, nikakve podrške nemaju.
Slaviša Vasiljević je želio da osnuje farmu koza i da se vrati s porodicom iz Zvornika, gdje je izbjegao 1992, ali je njegov projekat odbijen, jer mu je lična karta izdata u Srpskoj.
– Imam tri hektara voćnjaka, pašnjak i šumu, ali ništa ne mogu da obrađujem jer mi je lična karta iz RS. Neću je mijenjati, jer sam državljanin BiH, da li živio u Fojnici, Sapni ili Zvorniku – naglašava ogorčeno nekadašnji mještanin.
Ništa se ne čini da se olakša život povratnicima u Rastošnici; putevi do kuća su loši, od prodavnice i ljekara dijele ih kilometri, a nekada su imali sve nadohvat ruke – dvije banke, šest prodavnica, dom omladine, školu za učenike nižih razreda. Školska zgrada je obnovljena, ali đaka već deceniju nema.
Bez donacija
Rastošnica se prostire na 50 kvadratnih kilometara i čini 33,7 odsto Opštine Sapna, ali za ovo mjesto, prema riječima povratnika, niko ne mari. Donacija za obnovu već 15 godina nema, jer navodno niko ne ispunjava kriterijume.
– Samo prošle godine 15 kuća je zabravljeno. Nema omladine, a omladina se ne može vratiti i živjeti bez primanja – kaže Dušan Kovačević i dodaje da mlađi na svoju djedovinu dolaze uglavnom vikendom, a iz daleke tuđine samo za praznike.
Protojerej Zoran Ilić, paroh pribojski, kaže da je sudbina ovog majevičkog sela, nažalost, sudbina mnogih povratnika Srba u Federaciju.
– Ne čudi nas nebriga federalnih vlasti, jer oni i ne žele da se ovi ljudi vrate na svoja ognjišta. Opstrukcija povratka se vrši sa svih nivoa vlasti. Ovaj, ali i drugi hramovi predstavljaju neporecive dokaze srpskog postojanja na ovim prostorima. Bili smo tu vijekovima, a nadamo se da će dio našeg naroda iz bijelog svijeta da se vrati na svoja ognjišta, makar u poznim godinama, kao penzioneri – ističe sveštenik.
Vjera i nada
Crkva u Rastošnici posvećena je svetom velikomučeniku knezu Lazaru, a osveštao ju je vladika Longin.
Hram je rađen prilozima ovdašnjeg vjernog naroda i dokaz je vjere i tradicije koju su naši preci godinama njegovali. Svaki klesani kamen od temelja do krova uzidan je u sveto zdanje s ljubavlju i vjerom, ali samo desetak godina služilo je svoju misiju.
Nekada je u Rastošnici dunum zemljišta koštao 30.000 KM, a danas na najboljoj lokaciji – uz regionalni put, samo 2.000 maraka. Kažu, ljudi koji vjeruju nikada ne gube nadu, a mještani Rastošnice nadaju se da će oživjeti ovo pitomo selo koje krase dvije svetinje i prirodne blagodeti, te može da se svrsta i među privlačne turističke destinacije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu