Društvo

Žena koja cijeli život RADI NA CRNO: Naježim se kada neko kaže VRATITE SE SVOJIM KUĆAMA

Milica Vučković iz Beograda ima 30 godina. Preko deset godina provela je naporno radeći. Trošila je svoju mladost i sate svog života radeći od jutra do mraka. U očima zakona – nije radila ni jedan jedini sekund. Mlada žena je za Blic opisala realnost osobe koja cijeli radni vijek radi na crno

Žena koja cijeli život RADI NA CRNO: Naježim se kada neko kaže VRATITE SE SVOJIM KUĆAMA
FOTO: MILICA VUČKOVIĆ/PRIVATNA ARHIVA

Tokom dijela srednje škole i tokom čitavih studija radila sam u kafiću, sve ukupno, deset godina. Od tih deset godina radila sam, okruglo deset, neprijavljena, na crno, te tako sada imam završen fakultet, trideset godina, i nula godina radnog staža, kao i većina ljudi iz moje okoline koja se odlučila da studira bilo kakve humanističke nauke. Ja sam, konkretno, završila slikarstvo na Fakultetu primjenjenih umjetnosti u Beogradu, i član sam umjetničkog udruženja ULUPUDS sa statusom samostalng umjetnika od prije par godina – priča mlada umjetnica i objašnjava da to udruženje svojim članovima mjesečno isplaćuje doprinose i zdrastveno i penziono osiguranje ukoliko nemaju prihode veće od 300 evra mjesečno.

– Kada imate 300 evra, smatra se da možete samostalno da egzistirate. Jasno je da je više od polovine te sume prosječna visina rente u Beogradu. Tako, većina mladih ljudi koja se bavi tim ‘sasvim nebitnim’ društvenim naukama završava u ugostiteljstvu. Čak postoji i vic o tome koji glasi ‘ne razgovaram često sa ljudima koji se bave umjetnošću, a i onda kada to činim najčešće kažem – produženi sa mlekom i čašu vode’. Ugostiteljski posao je naizgled idealan za studente i mlade ljude, radi se tri do četiri dana sedmično, lako je uklopiti se sa predavanjima i ispitima, a idealan je i za poslodavce, naći tri studenta koji rade po tri dana bez prijave, za dnevnicu od u prosjeku 10 evra, jer im je to ‘dovoljno’ – precizna je Vučkovićeva.

Kako rastu ti studenti, rastu i osnovni troškovi koji su im potrebni za život. Tako mnogi od njih završavaju daleko od svoje struke u kafićima, raznim dućanima, marketingu.

“Naježim se kada čujem: Vi iz unutrašnjosti se vratite svojim kućama”

– Budući da živimo u državi koja je centralistička, te tako svi mladi ljudi iz svih gradova dolaze najčešće Beograd i Novi Sad na studije. Kako u domovima nema mjesta, i kako nemaju svi tetku u Beogradu, a i oni koji su iz Beograda nekada nemaju egzistencijalne uslove i prinuđeni su da odu iz svojih domova na ovaj ili onaj način, dakle svi ti mladi ljudi žive kao podstanari, plaćajući rente od svojih dnevnica, jer tamo negdje, u odavno umrlim gradovima južne i istočne Srbije, njihovi odavno bez posla roditelji nemaju način da pošalju bilo kakvu pomoć od tegle ajvara. šta više, znam i za veliki broj studenata koji svojim radom pomažu i svoje porodice.

– Zato, kada čujem onaj uvreženi beogradski komentar, kako svi kojima je teško mogu ‘da se vrate svojim kućama’, u sve naše zaista prelijepe i nažalost zapuštene Despotovce, Zaječare i Valjeva, a za to vrijeme ćemo studirati mi, koji za to, razumije se, imamo privilegiju, naježim se. Naježim se koliko zapravo često čujem taj komentar – iskrena je Vučkovićeva i dodaje da “isti ti ljudi koji imaju nekretninu u velikim gradovima, sada u ovim mjesecima neće studentima ‘oprostiti’ rentu jer neretko samo od rentijerstva i žive, naravno, ne plaćajući porez”.

“Insistiram na tome da se ničemu ne nadam”

Za Milicu sutrašnjica predstavlja veliku neizvjesnost i otvoreno kaže da je dočekuje uz svakodnevno dovijanje i dozu cinizma.

– Ja se, po završetku studija nisam nadala ničemu, i nastojim na tome. Nenadanju. Živim tako što osmišljavam svoju svakodnevnicu iz dana u dan. Izdala sam i roman za relevantu izdavačku kuću, ali od tog romana najviše zarađuju monopolski lanci knjižara, skoro sedamdeset posto, poslije toga nešto malo zaradi izdavač, a na kraju zaradim ja, ispod evra po knjizi. U slikarstvu se snalazim, prodajem slike, naravno, na crno – kaže Beograđanka.