Danas, poslije deceniju i po pčelarenja ima oko 100 košnica. Svojim ljubimicama piše pjesme i nerijetko ih recituje baš u pčelinjaku.
Ljiljana je vrijedna kao i njene pčele, a otkad je odlučila da pčelari, nema dana da ne uđe makar jednom u svoj pčelinjak. Tako je bilo na početku, tako i sada. Bila je uporna da savlada ovaj posao, tipičan za muškarce, a u pomoć su joj pritekli iskusni pčelari. Iako je završila za hemijskog tehničara, poželela je da radi ono što voli. Tako se posvetila pčelama, piše Blic.
– Ja više i ne brojim, ali otprilike pčelarstvom se bavim petnaest godina. Sjećam se da sam sjedila sa suprugom na terasi i pili smo kafu. Tada sam ja njemu rekla da želim da budem pčelarka. On mi je rekao da mi to niko ne brani. Onda sam se javila našem rođaku, iskusnom pčelaru. Sjećam se, bilo je Bogojavljenje, zato ja mislim da je to Božja volja. On mi jednu košnicu pokloni i ja je odmah stavim u dvorište kuće, u neki zaklon. Ja sam njih toliko gledala, toliko pazila, da se nisam od njih odvajala – priča ova vrijedna pčelarka.
Bila je, kaže presudna ljubav, i zahvaljujući tome nastavila je da pčelari. Da će biti dobra pčelarka vidjelo se odmah na početku, kada je već poslije mjesec dana do pčelinjaka “utabala stazu”.
– Ja moje ljubimice toliko obožavam da sam uhvatila sebe da noću ustajem i u spavaćici odlazim do pčelinjaka, gledam ih, uživam, provjeravam da li nešto treba. Sjećam se da mi je tada moj učitelj, kada je vidio stazu do pčelinjaka rekao da će od mene biti dobra pčelarka. I izgleda da nije pogrešio. Sa istim žarom ja to i danas činim – priča ova vrijedna žena.
Stigla do stotinak košnica
Društvo po društvo i stigla je do stotinak košnica. Međutim, tome je prethodila edukacija. Čitala je svu literaturu do koje je mogla da dođe, pratila predavanja, sajmove i razmjenjivala iskustva sa starijim kolegama. Iako je bila svesna koliko je ovaj posao težak i zahtevan, bila je riješena da uspije.
– Moje prijateljice me pitaju kako da skinu kilograme, a ja im kažem da krenu sa mnom na četrdeset stepeni, pa će da vide kako će lako da smršaju. Ovo je težak posao, više je za muškarce nego za ženu. Pčele traže da se stalno gledaju, sele na pašu, prehranjuju. Ali, sa druge strane to je prelijepo – priča Ljilja pčelarka i priznaje da se nije bilo lako izboriti za status pčelarke među pčelarima.
Ali se odlično snalazi. Stala je rame uz rame sa iskusnim pčelarima. Svaka njena košnica u dobroj godini daje od 60 do 80 kilograma meda. Njene ljubimice odmah su joj iza porodice, a ona im posvećuje mnogo vremena i pažnje. Muž joj pomaže oko preseljaja, a nije joj strano i da sama sjedne u kamion i pomogne u selidbi.
– Jako je teško pratiti Ljilju jer je ona veliki borac. Ja stižem da joj pomognem, ali mogu da kažem da veći dio posla obavlja ona sama. Sin i ja smo angažovani da pripremimo nastavke i selimo pčele na mjesta gdje je bolja paša, ali sve ostalo ona radi sama – priča Mile.
Ljiljanin med svrstan je u red 16 najkvalitetnijih na našim prostorima i posjeduje sertifikat o zaštićenom porijeklu. Osim meda, ima i drugih pčelinjih proizvoda, poput propolisa, polena i perge. Njeno domaćinstvo ima nešto više od šest hektara i ova vredna žena sve postiže. I ne žali se ni kada pčele ne mede, ne hvali se ni kada se medom sladi. Ukratko, to je njen recept za uspjeh.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu