Prve simptome imala je prije oko 30 godina. Udala se, rodila kćerku, ali se ne sjeća da je nešto loše prethodilo neprijatnom osjećaju i lupanjima iznutra, a kada je potražila pomoć ljekara, dobila je ljekove.
Primjetila sam blago poboljšanje, ali ubrzo sam shvatila da se ništa nije promijenilo. Htjela sam da se fokusiram na problem i da ga riješim, ali problem je bio nejasan, nešto u meni se bojalo svega. Odjednom me je hvatala panika, strah od života, od pomisli da će nešto da se desi, da će kćerki i suprugu biti loše, da ću pogriješiti na poslu, da nisam dobra majka, da se ne ponašam normalno. Bukvalno sam se bojala svega u životu – priča. Kada se povjerila suprugu, rekao je da ne smije da brine i da će sve biti u redu, ali to nije bilo dovoljno da bi mogla da prebrodi osjećaj straha i strepnje.
– Ne volim da se sjećam najgore faze. Dijete očekuje od mene pomoć u vezi s domaćim zadacima, a u meni počinje sve da lupa. Kroz glavu mi prolazi da ću joj možda nešto reći i da će to biti katastrofalno po nju. Plašila sam se da ne primjeti moj strah, plašila sam se da joj ne pružam dovoljno ljubavi, svega sam se plašila i sve se to odražavalo na moje zdravlje – teško joj je da govori o tome.
Zahvaljujući dobroj prijateljici, koja joj se posvetila, neobjašnjive osjećaje uspjela je djelimično da otkloni, ili, vjeruje, samo potisne, jer poslednjih godina povremeno “osjeća isti strah koji joj je uništio ljepotu života”.
– Koliko puta je suprug želio da me obraduje, smišljao je zabavne i druge susrete s prijateljima da bi me oraspoložio, a ja nisam bila neraspoložena. Ako pitate od čega sam se bojala, jedini pravi odgovor je – bukvalno od svega. Ako zaspim, plašila sam se da se neću probuditi. Ako perem posuđe, strah me je bio da će bojler u kuhinji da eksplodira, ako treba da idem negdje, nisam imala hrabrosti da se tamo pojavim – kaže.
I dalje najveće poboljšanje osjeća kada je u kontaktu sa prijateljicom, koju zove svojim anđelom.
– Da nije bilo nje, ne znam da li bi moja porodica opstala. Sada imam i unuku i pokušavam da uživam u svakom trenutku. Sjećam se da sam jedne noći, nakon što sam se probudila u znoju, naglas izgovorila: Sada je stvarno dosta, ili ćeš ozbiljno pokušati da se otrgneš ropstvu anksioznosti ili nemoj više da mučiš sebe i druge. Još ponekad vodim borbu, ali mislim da sam bitku dobila – poručila je.
Psiholog: Kod anksioznosti nema konkretnog uzroka straha
Psiholog Dragana Ćušurdija objašnjava za Blic da je “anksioznost neodređeni strah, psihički momenat koji ne mora da se održava na fizičko stanje”.
– Strah koji osjeća anksiozna osoba je bespredmetan, kao vrsta strepnje, ali za to ne postoji realna osnova u životu. Jer, kod straha postoji spoljašnji uzrok, a kod anksiznosti realnog uzroka nema – kaže naša sagovornica.
Pacijent i terapeut teško mogu anksioznost da povežu sa specifičnom situacijom i zbog toga najčešće psihoterapija ne daje najbolje rezultate.
– Kada postoji strah da se neko neće snaći u životu generalno, onda je teško pomoći jer ne postoji ništa konkretno odakle može da se počne. Zbog te neodređenosti anksioznost je veoma mučno stanje – objašnjava Dragana Ćupurdija.
Anksiozna osoba želi da konkretizuje svoje stanje i usmjerava ga prema nekom objektu, osobi ili situaciji i onda to može da postane fobija.
– Kada anksiozna osoba konkretizuje svoje stanje, onda to bude neka druga dijagnoza. Zato psihijatri anksiozna stanja označe da su anksiozna neuroza, fobična neuroza i opsesivno kompulsivna. Oni anksioznost prebacuju u grupu neuroza kako bi lakše liječili, a sama anksioznost nije to. Ispada da se osoba tjera u drugo psihičko stanje da bi joj se lakše moglo pomoći – kaže psiholog.
Anksioznost se povezuje s depresijom jer je hronično osjećanje anksioznosti blisko osjećanju hronične depresije. Dok depresivna osoba gubi smisao života i često “bježi u smrt”, anksiozna osoba se vezuje za nekoga ko će brinuti o njoj pošto je izgubila vjeru u sebe, ali nije izgubila vjeru u smisao života.
– Anksiozni vide da ne mogu da izađu na kraj sa životnim situacijama, ne snalaze se, nesamostalni su, a rješenje pronalaze tako što se vežu za člana porodice, prijatelja, partnera. Ako joj ta osoba daje smijernice i govori – idi tamo, dođi, biće ti dobro ako uradiš to i to, onda se ona osjeća manje anksiozno. Ako živi sama ili se vezala za osobu koja ne želi da je usmjerava, anksioznost se povećava – zaključuje Čupurdija.
Sve je stvar odluke, kaže naša sagovornica. Zato anksiozne osobe treba da mijenjaju percepciju života i referetni okvir, način na koji tumače svijet oko sebe.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu