Od dobijenog novca kupili su drveni brod dug 12 metara. Dali su mu ime “Antares”, po jednoj od najsjajnijih zvijezda na noćnom nebu.
Dvoje djece Sebastijena (8) i Lejlu (6) odgajali su na brodu, a kasnije su im se pridružila i dvojica dječaka Oskar i Fabijan – koje su usvojili u Čileu.
Kada su isplovili sa juga Francuske nisu ništa znali o životu na moru, ali su se brzo prilagodili.
– Shvatili smo da je veoma teško. Mislili smo da ćemo za tren oka stići do Kanarskih ostrva, ali smo stalno išli u krug i prošla su tri dana – kaže Mišel.
U međuvremenu su naučili mnogo toga.
– Sama sam podučavala djecu, a putovanja šire vidike – dodaje ona.
Godine 1981. stigli su u Tasmaniju, gdje su se zaposlili na izgradnji brane na rijeci Gordon.
Skrasili su se, upisali djecu u školu i čak kupili kuću.
Kada je projekat izgradnje obustavljen 1985. zbog protesta aktivista za zaštitu okoline, porodica Mefr ponovo je sve prodala i krenula na putovanje morem. Sin Sebastijen je, međutim, ostao u Tasmaniji, kako bi završio školu.
Mišel, Žorž i Lejla vratili su se u Francusku, da bi se 18 mjeseci kasnije ponovo otisnuli na more i vratili u Australiju.
Na tom putu preko južnog Atlantika i oko Rta Horn suočili su se s najvećim izazovom tokom cijelog putovanja – dvadeset metara visokim talasima i vjetrom brzine 160 km/h. Talasi su bacali brodić, polivali ih. Noćima nisu spavali, iščekujući trenutak kada će ih poklopiti talas i prevrnuti brodić.
Kada su se vratili u Tasmaniju, Sebastijen je već bio otputovao s djevojkom u Novi Zeland, pošto je završio srednju školu.
Mišel i Žorž su poslije nevremena u kome umalo nisu poginuli, ostavili drveni brodić da bi se zaposlili na velikom brodu koji je plovio u Aziju. Njihova kćerka Lejla je u to vreme živjela u Japanu, pa su iskoristili priliku da je obiđu.
Poslije toga su se vratili u Tasmaniju, prodali kuću, a od tog novca kupili noviji i čvršći brod, koji može da izdrži putovanje na Antarktik i nemirne vode Atlantika.
Njime su stigli u Južnu Ameriku (1993) i Čile, gdje su usvojili dvoje siročadi – Oskara i Fabijana. Odveli su ih u Francusku, a zatim su se vratili u Tasmaniju, gdje su ih upoznali sa ostalom djecom.
Pošto su za 25 godina proputovali svijet, 1998. su se konačno skrasili u Tasmaniji.
– Mi ništa ne planiramo u životu, ali kada nešto radimo, onda to radimo potpuno posvećeno i ulažemo svu svoju energiju u to. Tada možemo samo da uspijemo – kaže Mišel, koja je neko vrijeme u Tasmaniji imala firmu za ketering, a sada se sprema za penziju.
– Savjetujem svima da žive punim plućima. Uradite ono što vas strastveno privlači, makar vam i djelovalo suludo – kaže Mišel. – Kasnije ćete možda uvidjeti da ste pretjerali, ali i to je u redu, nešto ćete naučiti!
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu