Lako je pobjeći u bijeli svijet, ostaviti za sobom djedovinu i čekati da vam država ili ljudi koji žale izbjeglice obezbijede obrok i krov nad glavom, ali je teško ostati dosljedan sebi i dostojan svojih predaka, koji su glavama plaćali opstajanje na svojim ognjištima – poručuje Džogović.
Zagledan u planinske prevoje Mokre gore i manastir Gorioč, Džogović se prisjeća vremena kada je zajedno sa još stotinak vršnjaka u dobi do 15 godina na padine Mokre gore i Pašterske visoravni istjerivao po nekoliko hiljada ovaca i nekoliko stotina krava na ispašu.
Naučio je da se samo radom i čuvanjem stečenog može imati, a ne olakim dizanjem ruku od kućnog praga i onog što su pređašnje generacije stvarale vijekovima.
– Džogovići su starosjedeoci, doseljeni s padina Pešterske visoravni oslonjene na Limsku kotlinu. Tu smo vijekovima opstajali iako su na nas, poput istočnog sjeverca, duvali i Turci, i Arbanasi, i Nijemci, i Italijani – navodi Miloš.
Napominje da bez žrtve nema boljitka.
Pedesetak porodica Džogovića, Vasića, Đolića i Gvozdenovića, sa blizu pet stotina članova, moralo je u julu 1999. godine da napusti rodno selo.
– Početkom 2010. nas šestorica smo se vratili na zgarišta kuća i poslije nepunih 10 godina smo svoji na svome, jači i svesniji no što smo bili i odlučniji da više nema odlaska i ostavljanja dedovine. Ako mi odemo, čemu da se nadaju naši unuci? Kako će i kome da kažu da su dostojni prezimena koje nose – ističe on i napominje da je ostavio zavjet dvojici sinova Aleksandru i Dejanu da “đedov prag nikad na prodaju”.
Miloševa porodica, dva oženjena sina sa troje unučića, oslonjena je na njegovu suprugu Grozdu, “stub kuće i doma”, jer bez nje ni on ni njihovi sinovi ne bi odlučili da se vrate i žive od prinosa sa njive i livade, te uzgoja nekoliko krava i bikova.
– Moja porodica ne zavisi od lonca narodne kuhinje. Sve što smo stekli po povratku stekli smo radeći složno i odričući se mnogo čega, ali bog je dao da smo do danas uspjeli da oživimo i ponovo stanemo na noge – navodi Grozda.
Milošev brat Nikola vratio se sa suprugom i četvoro djece u maju ove godine, zahvaljujući sredstvima Ministarstva za zajednice i povratak, a u tek izgrađenoj kući nije želio da slavi Svetog Nikolu dok sveštenik nije osveštao dom.
– Otac Nebojša, paroh Istoka, s radošću je prihvatio moju molbu da dođe i osvešta moj dom, da nam krene napredak, da se i ja, poput Miloša i njegove porodice, ponovo skućim – priča Nikola.
On je automehaničar kome su, kako navodi, i Nijemci i Rusi nudili posao, ali ga je želja za rodnom grudom odvratila od odlaska u inostranstvo.
Njegov Pavle, učenik šestog razreda, i bratanica Zorka, jedino su dvoje srpske djece u Muževinama.
Pavle školu pohađa u 30-ak kilometara udaljenom Osojanu, ali, kaže, nije mu to problem, već žali što nema vremena da tati pomogne da popravi buldožer ili kamion kiper i ode na njivu da “tjera jedan, a stric Aleksandar drugi traktor”.
Porodica Džogović posjeduje 30-ak hektara njiva u Muževinama udaljenim oko 3 kilometra od centra Istoka i nešto manje šuma na padinama Mokre gore oslonjenim na imanje manastira Gorioč.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu