Svi nešto pišu o bombardovanju 1999. godine, pa ajd da se i mi malo podsjetimo kako je ovaj period izgledao prije dvadeset godina. Dani bez posjetilaca, struje, vode i hrane za životinje.
Kada je počelo svakodnevno bombardovanje broj posjetilaca je odmah bio sveden na kritičan minimum, a pošto se vrt finansira isključivo prodajom ulaznica, to je značilo da neće biti novca. Nije se mogla kupovati hrana u odgovarajućim količinama. Lakše je bilo sa nabavkom hrane za biljojede i mesoždere, ali za svaštojede, prvenstveno majmune, izbor je bio katastrofalan – sveo se na jabuke i šargarepu, a samo jedanput nedjeljno i narandže ili banane. Za popodnevni obrok kuvani su im žito, pirinač ili krompir. Brali smo im maslačak, ali smo ga prije davanja morali poduže držati u jačem rastvoru sode bikarbone. Povremeno bi neko od prijatelja i saradnika doneo kesu trešanja ili jagoda. Što se tiče kupovine bebi hrane za male šimpanze, uglavnom smo je mi radnici sami kupovali svojim novcem, ali je pomoć stizala i od prijatelja i saradnika koji su neke od tih mladunaca jedno vrijeme držali kod sebe u stanu i tako postali emotivno vezani za njih. Srećom, u vrtu smo tada imali krave pa sa mlijekom za mladunce nije bilo problema.
Sjeno i žitarice, koji su sačinjavali tada jedinu ishranu biljojedima, nije bilo problem nabaviti, ali vodili smo računa sa kog je lokaliteta, plašili smo se da kupimo ukoliko je sa gađanih područja, zbog mogućeg zagađenja radioaktivnim materijama. Sjekli smo i grane drveća po vrtu i njima hranili životinje. Sa mesom je takođe bilo muke jer nestanci struje su doveli do prestanka rada hladnjača i sve zalihe su se što ubrzano potrošile, što pokvarile. Nije baš bilo lako nabavljati nove količine mesa, ali srećom nije došlo do situacije da se moraju ubijati manji vrtni biljojedi da bi se prehranili mesojedi.
Pored nedostatka hrane, problem su bili i česti nestanci struje i vode. Kupili smo plastičnu burad i napravili zalihu od nekoliko hiljada litara vode, koja se morala mijenjati svakih 3-5 dana. Kupili smo i šporet na drva, kako bi mogla da se kuva hrana dok se ne osposobe strujni dalekovodi, koji su bili česta meta u napadima. Zbog vrućina preko dana trudili smo se da kuvanje obavimo veoma brzo i ugasimo vatru. Za kasnije dogrevanje bebi hrane i mlijeka napravili smo mala postolja za lonče ili šerpicu, ispod kojih se na 3-4 cm nalazila konzerva sa vatom natopljenom alkoholom. Paljenjem alkohola posuda se zagrijevala na direktnom plamenu. Pravili smo i žičane svijećnjake koji su se mogli postavljati na sto ili kačiti na zid, jer su svijeće bile najjeftiniji izvor svjetlosti tokom sumraka.
Noću, kada bi se temperatura dosta spustila, zbog nestanka struje se nisu mogli aktivirati uređaji za dogrijevanje, tako da je majmunima i reptilima bilo prilično hladno. Ali pošto njihovi smeštajni objekti nemaju dimnjake niti otvore koji bi se u tu svrhu mogli upotrebiti, taj problem nismo mogli da riješimo.
To što su životinje bile oskudno hranjene i povremeno u hladnom nije bilo opasno po njih toliko koliko zvuci sirena i detonacija. Sirene su, bile one za objavu vazdušne opasnosti ili prestanak opasnosti, uglavnom djelovale uznemiravajuće i razdražujuće, dovodile su kod životinja do divljanja po kavezima, do međusobnih tuča i povređivanja. Reakcije na detonacije su bile sasvim drugačije. Iznenadne jake eksplozije su izazivale neopisivi strah. U tim trenucima su čak i jedinke koje se međusobno nisu podnosile trčale jedna ka drugoj i zbijale se jedna uz drugu, ili bi uz jezive krike utrčavale u skloništa. Mladunci su se plašili mnogo više od odraslih. Svaka detonacija predstavljala je jak stres za sve, a naročito za majmune, životinje koje su i poznate po podložnosti stresu.
U danima kad nije bio u funkciji vodovod, vodu za nilske konje i foke nam je cisternama dovozio “Beogradski vodovod”, tako da su nilski konji uglavnom mogli da se zaranjaju i kvase i nije im mnogo bila ispucala koža. Bengalski tigar Princ, star pet godina, zbog straha je počeo da grize svoje šape. Neke ptice koje su ležale na jajima napustile su svoja gnijezda, stotine jaja po inkubatorima se pokvarilo zbog nestanaka struje, kod nekih ženki sisara je došlo do pobačaja… Jednu noć, kada je centar Beograda bio najžešće bombardovan (možda Ušće ili Generalštab), dvije naše vučice, jedna bengalska tigrica, jedna velika bijela čaplja i jedna sova ušara su ubile svoje mladunce.
Vrt je tada od opasnih životinja imao 12 tigrova, četiri lava, pet puma, šest leoparda, tri risa, 15 medveda, 30 vukova, slonicu, odrasle šimpanze… Ono što je bilo najstrašnije za nas radnike je što smo dobili puške i direktivu da, ukoliko se desi da bombe obruše neke kaveze, nijedna opasna životinja ne smije napustiti vrt i napasti nekog od građana. Niko nas nije ni pitao da li bi mi imali uopšte snage da to uradimo životinjama koje smo gajili, voljeli, smatrali prijateljima…
Postoji neka poznata izreka – Kad ljudi polude životinjama je najteže”.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu