Sport

ŽIVOTNA PRIČA Jović: Sanjam velike snove

Napadač Real Madrida Luka Jović dao je intervju koji je pretvoren u autorski tekst o njegovom životu na portalu The Players tribune.

ŽIVOTNA PRIČA Jović: Sanjam velike snove
FOTO EPA/JUAN CARLOS HIDALGO

Tekst u potpunosti prenosimo.

“Mislim da sam rođen s tim.

Svi u životu imamo talente, i mislim da je moj da postižem golove.

Ne znam kako sam završio kao napadač, ali koliko se sjećam, uvijek sam bio opsjednut golovima. Kada sam bio dijete, imao sam dvije VHS kasete sa svim golovima sa svakog Svjetskog prvenstva do 2006. godine, mislim. Sjećam se da me je očarao Rože Mila iz Kameruna na Svjetskom kupu ‘90, i naravno, Ronaldo originalni Ronaldo. Bio sam opsjednut načinom na koji je išao prema golmanima. Sjećam se da je bio tako brz, kao da izvodi mađioničarski trik, i vježbao bih kako da to radim kod kuće. Ronaldo bi igrao fudbal s takvom lakoćom, gotovo kao da je na 30%, a ja sam mislio da je to nevjerovatno. Njegov stil i samopouzdanje su ostavili trag na mene.

Pretpostavljam da su moji treneri morali da vide taj instinkt u meni, jer su me stavili odmah na poziciju napadača. Otac me je upisao u tim koji se zvao FK Omladinac u Loznici, u Srbiji i sjećam se da je sve bilo plavo. Ograda oko parcele bila je plava, a tik uz zemlju bio je mali hotel obojen u plavo. Bio sam u strahu. Da ste vidjeli fotografiju, smijali bi se, jer je to bila veoma mala zemlja, ali to je bio moj prvi odlazak na pravi teren. Svaki fudbaler to osjeća iznutra, čak i kada su mladi.

Foto: privatna arhiva/RAS Srbija
Foto: privatna arhiva/RAS Srbija
Luka Jović (broj 9)

Mislio sam da je svaki fudbalski teren na svijetu pokriven plavom bojom kad sam bio mlad. Tek kad su me skauti Crvene zvezde primjetili, shvatio sam da u svijetu fudbala postoje i druge boje. Tada sam imao osam godina, i nisam imao pojma gdje će me fudbal odvesti.

Odrastao sam u mjestu zvanom Batar. Ne očekujem da to znate – ne brinite. To je stvarno malo mjesto, sa samo 105 kuća u cijelom selu. Ali za mene je to posebno. Sjećam se da je komšija jednom rekao: “Moje selo je ljepše od Pariza”. I to je stvarno tako. Svi ljudi tamo rade u poljoprivredi i ako ih pitate u šta vjeruju, oni će vam reći dvije stvari: naporno raditi i sanjati velike snove. Svi u Bataru daju sve od sebe da uštede dovoljno novca da pomognu djeci da odu na koledž ili da se presele u veći grad na posao.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Roditelji Luke Jovića

Isto je i za mene. Moji roditelji su radili kako bi mi pomogli da nađem svoj put u životu. Kad sam odrastao, tata je imao supermarket. Ali imao je lošu godinu, pa je morao uzeti kredit kako bi me mogao svakodnevno voditi na trening. Ujak je radio u Rusiji, i kad je čuo da imamo finansijske probleme, kupio je kopačke i trenerku i poslao novac ocu kada mu je to bilo potrebno. Srpske porodice su posebne. Veoma smo bliski i pružamo jedni drugima podršku.

Ne pričam mnogo o tome, ali kad sam imao devet ili deset godina, moja starija sestra se razboljela. I to je bio trenutak koji je obilježio naše živote. Doktori su otkrili da ima leukemiju, a ona je bila u bolnici dugo. Mama je morala da prestane da upravlja supermarketom da bi se brinula o njoj. Cijelu godinu, naša porodica je bila podijeljena. Živio sam sa tatom i djedom, odlazio na treninge u Crvenoj zvezdi, dok je mama ostala kod  sestre.

Bilo je to teško vrijeme. Ono što najviše pamtim je osećaj kada sam poslije jedne utakmice otišao kući u Batar. Jednog dana, dok me je vozio kući sa treninga, tata je stao i pokupio strica i rođaka. Prvo nisam znao šta se dešava, ali sam tada shvatio da imamo veliku proslavu. Otišli ​​smo kući i sjećam se da je moja sestra nosila papirni šešir, kao da joj je rođendan. Rekli su nam da je izliječena. I to je bio nevjerovatan osećaj, znajući da će ona biti OK, jer smo dugo bili jako uplašeni.

Kada je sestra pobijedila bolest, to mi je dalo vatru da uspijem. Htio sam da budem pobjednik kao ona. Moj san je bio kao i svakog dječaka iz Batara – da igra za Crvenu zvezdu i da postigne gol protiv Partizana u vječitom derbiju. Za ljude izvan Srbije, možda to ne razumijete.

Crvena zvezda je drugačija na način koji ne mogu pravilno opisati. Možda znate klub zbog našeg tunela? Kada ljudi dolaze da igraju protiv nas, kažu da izgleda … ukleto? Ima nekih grafita na zidovima i veoma je mračno. Pretpostavljam da se neki momci plaše? Ali za mene je bilo potpuno normalno. Nekada sam dolazio u tunel kada sam imao osam, devet godina, kada su nas pustili da izlazimo sa igračima. Kada čujete atmosferu na tom stadionu, ne možete vjerovati.

FOTO: Foto: N.Metlas/ RAS
FOTO: Foto: N.Metlas/ RAS

U Crvenoj zvezdi, sve je u pobjedi. Ako ne pobijedite, onda je to neuspjeh. Postoji priča od prije nekoliko godina, kada se tim borio i imao finansijske teškoće. Neki od igrača su napisali pismo navijačima u novinama: “Gledajte, stvari su teške. Klub ne može priuštiti ni šampone za tuširanje” . Sljedećeg dana, navijači su razbili stakla na automobilima i ubacili bočice šampona na sjedišta.

Vidite šta pišem? To je više od fudbalskog kluba. Ali odrastanje u takvom klubu vam daje samopouzdanje da se nikada ništa ne plašite.

Kada sam imao 16 godina, debitovao sam za prvu ekipu protiv FK Vojvodine. I evo priče za vas. Bio sam u hotelu u Novom Sadu noć prije meča, i morate da shvatite da u omladinskom timu nije bilo karantina prije utakmice. Sjedio sam u hotelu sa cimerom i postali smo stvarno gladni, pa smo otišli da uzmemo neku hranu. Vraćamo se, i vidimo trenere kako sjede u baru, piju piće. Gledali su nas kao da su šokirani. Nismo razumjeli.

“Znate li koliko je sati?”

Pogledali smo sat, bilo je 11:30.

Vikao je: “Trebao si da budeš u krevetu do 11!”

Stvarno nisam znao! Imao sam 16! On je bio bijesan, ali sve što vam mogu reći je da sam, kada sam sutradan stao na teren, bio pun samopouzdanja. Za mene je postizanje golova instinkt. Mislim da je ovo moja najbolja osobina. Bez obzira šta se dešava, ako mi kažeš da stavim loptu u mrežu, onda sam potpuno fokusiran. I onda sam izašao i postigao gol taj dan. Sjećam se da sam gledao naše navijače dok su slavili, i to je bio najnevjerovatniji osjećaj.

Foto Crvena zvezda
Foto Crvena zvezda

Crvena zvezda je skoro kao član porodice. Uvijek sam želio da igram za njih, i čak i kada sam imao šanse da se preselim u veće klubove, nisam želio da idem. U stvari, to je istina – kada me je Benfika željela 2016, sjećam se da sam majci rekao da neću. Sjećam se njenih reči. Rekla je: “Dušo, znamo da voliš Crvenu zvezdu više od nas, ali moraš da staviš sebe na prvo mjesto”. Mislim da to govori sve o Crvenoj zvezdi.

Na kraju sam odlučio da se preselim u Benfiku kako bih unaprijedio karijeru. Ali mislim da se sve desilo prebrzo. Moja porodica mi znači apsolutno sve i ja nisam bio spreman da ih ostavim. Imao sam 18 godina i otišao 3.000 kilometara od svog mjesta gdje ne govoriš jezik, više se ne radi samo o fudbalu. Život nije jednostavan. Kada sam stigao u Lisabon, pomislio bih na svoj dom i samo bih počeo plakati bez razloga. U mojoj karijeri bilo je to stvarno loše vrijeme jer sam se osjećao usamljeno. Ali srećom, sve se promijenilo kada sam se preselio u Ajntraht.

Foto: Armando Babani/EPA
Foto: Armando Babani/EPA

Uvijek ću voljeti i cijeniti Ajntraht, jer to nije klub koji vodi računa samo o novcu ili skupim igračima. Umjesto toga, radi se o hemiji i nevjerovatnom zajedništvu s navijačima. Stvarno sam ponovo počeo da uživam u fudbalu kad sam se preselio tamo. Kada smo osvojili Kup Njemačke 2018. godine, cijela atmosfera na stadionu i gradu bila je fantastična. Osjećao sam se kao da sam opet u Crvenoj zvezdi, i stekao sam puno prijatelja u Frankfurtu sa kojima ću biti zauvije u kontaktu.

Jedino što mi je žao je polufinale Lige Evrope protiv Čelsija. Ovo je vjerovatno jedini put u karijeri kada sam plakao ali ne zbog poraza. Suze mi nisu krenule nakon poraza već kad smo izlazili sa terena i vidjeli navijače sa suzama u očima kako pjevaju himnu, iako smo izgubili. Za mene je to bilo drugačije iskustvo, igrao sam za navijače koji vas podržavaju čak i kada izgubite. To je rijetkost u svijetu fudbala, a ja sam tužan što odlazim iz Frankfurta, jer je klub promijenio moju karijeru.

Foto: Tanjug/AP
Foto: Tanjug/AP

Zbog preseljenja u Njemačku, i zbog toga što sam ponovo igrao na visokom nivou, imao sam priliku da igram za svoju zemlju na Svjetskom prvenstvu 2018. godine, što je osjećaj koji se ne može objasniti riječima. Sjećam se da sam prije nego što smo igrali protiv Brazila, radio zagrijavanje prije utakmice s Markom Grujićem iz Herte, i doslovno smo se osjećali kao da ćemo eksplodirati na tom stadionu. Kada smo se vratili u svlačionicu, bili smo natopljeni znojem. Tokom meča ne možete čak ni da osjetite ništa. Vi ste skoncentrisani. Nakon utakmice, konačno možete da vidite cijelu sliku – šta ste uradili, i sve što ste postigli.

Za mene, kao klinca koji je odrastao u malom selu, koji je uvijek gledao trake Ronalda, taj trenutak protiv Brazila bio je tako poseban. Stvari su se dogodile vrlo brzo za mene. Prije nekoliko godina, samo sam sanjao da igram za Crvenu zvezdu. A sad sam igrao u polufinalu Lige Evrope, bio sam na Svjetskom prvenstvu, a sada se preselio u Real Madrid, to je nevjerovatno. Ali mislim da je najvažnija stvar za napadača povjerenje. Nikad nisam sumnjao u svoju vrijednost. Osjećam se kao da imam kvalitet sa kojim sam rođen, i nikada neću sumnjati u to.

Smiješno je, kada sam posljednji put igrao za reprezentaciju, jedan od mojih kolega, Stefan Mitrović, rekao je nešto poput: “Čovječe, koje bih stvari mogao da uradim kad bih imao tvoje samopouzdanje”.

Za mene to ima smisla. Kako možeš biti napadač bez povjerenja? Za ovu poziciju, najvažniji dio nije početak, već kraj. Isto za mene. U početku sam rođen u malom selu sa 105 kuća, u mjestu za koje vjerovatno nikada ranije niste čuli.

Gdje je sljedeća priča? Šta ću postići? Šta je kraj? Ne znam, ali imam velike snove.Veoma sam uzbuđen što sam u Real Madridu, i još jednom, želim da se zahvalim klubu i navijačima Ajntrahta što sam se posljednje dvije godine osećao kao kod kuće”, stoji u autorskom tekstu Luke Jovića.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije