Ljubica se sjeća da, kada se tokom rata iz Busovače vratila u rodno Trebinje, nije bio mjesta u prosvjeti, ali jeste u bolnici gdje je završila radni vijek kao medicinska sestra. Među nekoliko novih početaka, u jedan od dražih, svrstava rad oko biljaka.
Biologiju i hemiju, ako ne u učionici, primjenila je na svojoj plantaži ruža u rodnom selu Čičevo kod Trebinja, gdje živi.
Kaže da ostati na neki način u onome što voli i za šta se obrazovala predstavlja joj satisfakciju, naročito kada pogleda prvu posađenu ružu, koja i poslije 12 godina cvjeta.
Prva plantaža je bila mala, a onda sam vremenom počela da je širim. Danas imam ruže svih boja, od bijelih, roze, crvenih, žutih, krem, šatiranih, u boji kajsije. Ruža je ruža i svaka je lijepa na svoj način – kaže Ljubica.
Dodaje da je ponosna na ono što je postigla.
– Oplemenila sam domaćinstvo. Činjenica jeste da me malo savladavaju godine i da je teže raditi, ali s druge strane me to ispunjava. Mnogo mi pomaže i sin, kad ima vremena. Zadovoljna sam u svakom smislu – naglašava Ljubica.
Otkriva da dugo godina sanja o plasteniku u kojem bi posadila kale, jer voli taj cvijet „za sve prilike”.
Dvorište Miladinovića krase i redovi svih nijansi trajnog cvijeća, grmlje za dekoraciju buketa, voće, a u bašti sa povrćem rastu i hokaido tikve.
– To je ukusna i izuzetno zdrava namirnica, posebno za bebe i malu djecu, od koje se pravi pire i razne čorbe. Uzgajam je godinama. I nju sam dobila. Ljudi vole da mi poklone sadnice. Takvi gestovi me istinski usrećuju, ali najvažnije je da sam u svojoj oazi našla mir – ističe ova bivša profesorka i medicinska sestra.
Ljubica vikendom svoje ruže prodaje na trebinjskoj pijaci. Kupuju ih i domaći i stranci, kao i komšije sa primorja, koji dolaze u trgovinu na jug Hercegovine, pošto ne mogu da vjeruju da još ima tako prirodnih i mirisnih ruža.
Osim uzgajanja cvijeća, od ruke joj ide i pravljenje sira, a pored čuvenog trebinjskog „škripavca” proizvodi vakumirani i dimljeni sir, sir u ulju, ali i nemasni proteinski sir, kakav se rijetko može naći u Trebinju.
– Vakum ima ulogu mješine, pa sir u njemu postepeno dozrijeva. Što duže stoji, bude ukusniji i kvalitetniji. Gruda mora biti dobro suva, u suprotnom će vakum iz sira izvući vlagu, odnosno surutku, koja će se vidjeti po najlon kesi, a izgubiće ono svojstvo koje bi trebalo da dobije. Osim laganog dozrijevanja, svrha vakuma je da sir čuva od uticaja vazduha, vlage, da se ne ubuđa. Jednom upakovan u vakumu može stajati i do godinu dana, a kad toliko odstoji dobije se skoro trapist. Kad sam probala prvi put, nisam mogla vjerovati da je to moj sir – ističe ova vrijedna žena.
Za proizvodnju nemasnog proteinskog sira saznala je na sjeveru Crne Gore, jer je to sir, koji se uglavnom priprema zimi, po niskim temperaturama.
– To je sitni, zdravi sir iz surutke. Surutka je melem za organizam. Kada sam saznala da iz nje vrlo jednostavno mogu izdvojiti proteine i napraviti takav sir, jedva sam čekala da probam – ističe Ljubica.
Bijele ruže se mogu bojiti
Ljubica kaže da se određene vrste belih ruža mogu bojiti prehrambenim bojama tako što se dno stabljike ubrane ruže rasiječe i stavi u vodu, a onda se doda boja.
Potrebno je da tako stoji osam sati, dok boja stigne u latice. Inače, jedna ruža može da se boji u dvije ili tri nijanse.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu