U želji da podsjetimo i neke mlađe generacije možda upoznamo sa učenim ljudima koji su živjeli, radili i stvarali u Banjaluci, i kao takvi ostavili nemjerljiv trag u istoriji grada, Srpskainfo svake sedmice objavljuje po jednu biografiju velikana ovog grada.
Seriju tekstova pripremamo uz pomoć mladog književnika Miloša Štrkića, koji je nedavno objavio i drugo izdanje knjige “Velikani grada na Vrbasu”.
Božidar Božo Nikolić
Poznati slikar Božidar Nikolić rođen je 8. februara 1904. godine u Banjaluci od oca Petra, trgovca sitnom robom, i majke Mare, domaćice. Pored znatiželjnog dječačkog lutanja banjalučkim blatnjavim ulicama, preskakanja hrastovih taraba i zadirkivanja vršnjaka, bezbrižne dane detinjstva često je provodio i u okolini Mrkonjić Grada, gdje je upoznao mentalitet krajiškog seljaka, njegove mane i vrline.
Zahvaljujući radnji svoga oca Petra, Božo se susreće sa raznim društvenim staležima i na taj način gradi svoj „krajiški” karakter, koji će kasnije itekako doći do izražaja na njegovim slikarskim platnima.
Još za vrijeme osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja kod Nikolića je primjećen veliki talenat i sklonost ka slikarstvu. Talenat je prvi primjetio nastavnik crtanja u Banjalučkoj gimnaziji Pero Popović, koji mu je otkrio prve tajne slikarstva. Popović je redovno posjećivao dom Nikolića i pratio umetnički razvoj mladog Božidara.
Iako su roditelji svoga sina jedinca zamišljali kao oficira sa stalnim „prebivalištem” u kasarni, Božidar odlazi na potpuno drugu stranu, u Umjetničku školu u Beogradu, gdje nailazi na gostoprimstvo profesora Momčila Živanovića. U Umjetničkoj školi proširio je i dopunio stečena slikarska umijeća, znanja usvaja od velikih imena srpskog slikarstva, kao što su Beta Vukanović i Milan Milovanović.
Božo se u Beogradu privikava na novu sredinu, na veliki grad, upoznaje mnoge kolege. Duh srpske prestonice potpuno ga očarava. Boravak u Beogradu završava prvom samostalnom izložbom 1929. godine.
Iskrena ljubav
Nakon toga odlazi u Bihać gdje radi kao nastavnik crtanja, potom dolazi u Banjaluku i radi kao gimnazijski profesor, a uz to se bavi umjetničkim radom. Pod budnim okom javnog mnjenja, Nikolić niže izložbu za izložbom. U to doba nastaju njegova djela „Portret majke”, „Moj sin” i „Enterijer”. Slike „Na Vrbasu” i „Sa Vrbasa”, koje datiraju iz tog perioda, oživljavaju stvaraočevu ljubav prema rodnom gradu i njegovim prirodnim ljepotama.
Tih godina uočiće i onu životnu „ljepotu“, svoju buduću suprugu Veselinku Bilbija. Iz neizmjerne i iskrene ljubavi na svijet će 1931. doći kćerkica Marija, dok će budući nasljednik Nikolića 1934. obradovati cijelu porodicu. Biće to zlatan period Bože Nikolića, koji uživa u umjetničkom radu u porodičnoj toplini.
Uz dobru kapljicu „rujnoga“ vina i čarobne zvuke violine, koju je oduvijek volio, on proživljava posljednje mirnodopske dane u Vrbasom zagrljenoj Banjaluci.
Umjetnički rad i razvoj ovog vrsnog slikara, kao i mnogih drugih Banjalučana, naglo će usporiti Drugi svjetski rat.
Ustaše porodicu Nikolić deportuju u logor u Capragu, a poslije toga odlazi u Požarevac, u Srbiju. U požarevačkoj gimnaziji predaje crtanje i slikanje. Ratne dane, kao i mnogi obični ljudi, provodi u velikoj oskudici i neimaštini, živjeći u skromnom stanu na periferiji grada. Ipak pokazuje svoj čvrsti „krajiški“, pomalo tvrdoglavi karakter i odlučni patriotizam, odbijajući da pređe na katoličanstvo, na koje su ga nagovarale ustaške vlasti.
Zbog nedostatka slikarskog materijala, kojeg je tada bilo skoro nemoguće naći, a kad bi se i našlo moglo je da služi samo onima koji su uz tadašnje vlasti, najviše je crtao i radio akvarele. Neki radovi iz tog perioda, „Požarevačka crkva”, „Požarevački park” i „Izbjeglička soba u Požarevcu”, koja oslikava ambijent Božinog izbjegličkog stana, ostavljaju dubok trag u njegovom stvaranju, koje je bilo veoma otežano zbog okupacije otadžbine i velikih nedaća koje rat za sobom donosi.
Direktor Muzeja
Kako je rat za sobom odnio i mnogobrojne umjetnike i kulturne poslenike, Ministarstvo prosvjete NRBiH poziva Nikolića da dođe u rodnu Banjaluku. Navedeni poziv je na neki način bio prilika da nove vlasti procijene sposobnosti starorežimskog slikara. Provjera je prošla veoma dobro, pa Božo Nikolić postaje direktor Muzeja. Nova država, samim tim i novi muzej dobija naziv Državni etnografski muzej Bosanske Krajine, dok onaj stari, Hrvatski državni etnografski muzej, odlazi u tamni dio istorije.
Uz pomoć mladog etnologa Ante Klemete počeo je sa sređivanjem muzejskih zbirki i samog muzeja, slično ali svakako drugačije od Špire Bocarića. Prikupljaju se novi eksponati i otvaraju prve stalne postavke. Mada je njegovo zalaganje za proširenje Muzeja bilo onemogućeno političkim instrukcijama koje je morao da sprovodi, Božo ulaže sve napore da bar djelić nekadašnjeg sjaja vrati ovoj ustanovi.
Prvu samostalnu izložbu u novoj Jugoslaviji, na kojoj su predstavljene 52 slike, priredio je 1945. godine. Poseban fokus u poslijeratnom periodu stavljen je na radove koji se odnose na NOR, kao i na radove na kojima se nalaze stari gradovi BiH.
Za nastavnika crtanja postavljen je u Višoj pedagoškoj školi 1951. godine. Iz njegove prve, a kasnije će se potvrditi i posljednje klase, izlaze poznati zapaženi slikari Alojz Ćurić, Bekir Misirlić, Dušan Simić i Enver Štaljo.
Da voli i poštuje svog sugrađanina i umjetnika, Banjaluka pokazuje 1953, kada mu dodjeljuje atelje u Domu kulture, današnjem Banskom dvoru. Za svoj višegodišnji slikarski rad Božidar Nikolić dobija 22. aprila 1957. nagradu Fonda “Veselin Masleša”.
Iako je odolio mnogim životnim nedaćama, Božo nije uspio dobiti životnu borbu. Prikovan za postelju, preminuo je 2. septembra 1958, u 54. godini života, na vrhuncu fizičke i umjetničke snage. Njegova nezaboravna djela i ljudska dobrota svjedočiće da je nekada davno bio jedan čovjek i jedan slikar.
Mnoge institucije čuvaju Nikolićeva djela
Na stranicama kataloga retrospektivne izložbe „Božidar Božo Nikolić 1904-1958“ autora Slavke Mirosavljević navodi se da su Nikolićeva djela našla mjesto u mnogim institucijama, kao što su Muzej RS, Umjetnička galerija BiH, Muzej istorije Jugoslavije, Muzej savremene umjetnosti RS, Narodni muzej u Požarevcu, zgrada Ujedinjenih nacija u Njujorku, Banski dvor, Arhiv RS i Narodno pozorište RS.
Veliki broj Nikolićevih djela su u vlasništvu njegove porodice, dok su ostala mjesto našla kod mnogih privatnih kolekcionara i ljubitelja umetnosti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu