Banjaluka

ZNAMENITI BANJALUČANI Vahida Maglajlić, heroina nesalomivog karaktera

Banjalučanka, hrabra, nepokolebljiva, vesela, nesebična. Njena bista, okružena hrabrim saborcima, pravi luk oko Spomenika palim borcima i opominje na teške dane ustanka, u koje je zajedno sa ostalim rodoljubima krenula, ali iz kojih se, nažalost, nikada nije vratila. Njeno ime je Vahida Maglajlić.

ZNAMENITI BANJALUČANI Vahida Maglajlić, heroina nesalomivog karaktera
FOTO: GORAN SURLAN/ RAS SRBIJA

U želji da podsjetimo i neke mlađe generacije možda upoznamo sa učenim ljudima koji su živjeli, radili i stvarali u Banjaluci, i kao takvi ostavili nemerljiv trag u istoriji grada, Srpskainfo će svake sedmice objaviti po jednu biografiju velikana ovog grada.

Seriju tekstova pripremamo uz pomoć mladog književnika Miloša Štrkića, koji je nedavno objavio i drugo izdanje knjige “Velikani grada na Vrbasu”.

Porijeklo

Poticala je iz poznate porodice Maglajlić. Njen otac, kadija Maglajlić, bio je predsjednik Šerijatskog suda u Banjaluci, dok je njena majka, „kadinica”, brinula o svojoj djeci, kojih je, pored Vahide, imala još osmoro.

Kao najstarije dijete u domu Maglajlića, Vahida je rođena 14. aprila 1907. Još u najranijoj mladosti pokazivala je izuzetne vrline kao što su marljivost i požrtvovanost.

Nakon završene Ženske stručne škole htjela je da nastavi školovanje u Zagrebu. Tu izbijaju nesuglasice sa ocem, koji kao i mnogi tadašnji očevi, misli da je ženama mjesto u kući, a ne tamo u nekakvim školama.

Iako se očevoj odluci morala pokoriti, Vahida okreće drugi list u svom životu. Postaje aktivista, kasnije sekretar i predsjednik Ženskog pokreta. Radi na stalnoj emancipaciji žena i na kidanju stega patrijarhalnog odnosa u tadašnjem društvu, a uz sve to zalaže se za ravnopravan položaj žena i muškaraca. Uz pomoć braće postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Vahida pokazuje i svoju hrabrost skidanjem zara, tkanine koju su muslimanske žene nosile preko lica, i šišanjem kose na kratko, čime dokazuje svoju privrženost borbi za ravnopravnost žena.

Foto: Arhiv RS/RAS Srbija
Foto: Arhiv RS/RAS Srbija

Ali period njene najveće borbe tek će uslijediti. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i okupacije njene teritorije dolazi vrlo težak period za njene narode. Preko noći Banjaluka mijenja svoj izgled, postaje mračan i sablasan grad. Uvodi se policijski čas, hapse viđeniji Srbi, a deportuju banjalučki Jevreji.

Utočište za ranjenike

Pored svega toga, kuća Maglajlića postaje sigurno utočište za mnogobrojne ranjenike, borce, kao i nezbrinute porodice. Za sve njih Vahida je imala šolju čaja, parče hljeba, topli džemper ili ponekad samo utješnu riječ.

Za vreme okupacijskih dana skupljala je pomoć sa svih strana, kako je znala i umjela. U njenoj kući mogli su se naći zavoji, puške, bombe, tegle džema, kazani, injekcije, pa čak i neki poznati komunisti kao Đuro Pucar Stari i Rada Vranješević, koji su često mijenjali skloništa zbog opasnih špijuna Ustaške nadzorne službe. Kako je bila vješta u šivanju, prepravljala je raznu odjeću, od širokog pravila usko, od ponjava pravila torbe i prekrivače, a od plahta i jastučnica zavoje.

Sav ovaj plemenit i koristan Vahidin rad trajao je do oktobra 1941. Pripadnici UNS-e upali su u kuću Maglajlića i odveli Vahidu u Crnu kuću. Uprkos mučenju i stalnim pritiscima Vahida nije nikog odala. Naprotiv, hrabrila je žene u ćeliji i pričala o skoroj osveti i bijegu. To se ustašama nije svidjelo, pa je prebacuju u samicu. Zbog negodovanja banjalučke elite, pod pritiskom komunista, ustaše Vahidu šalju na prvi sprat zatvora. To će joj omogućiti da dan prije deportovanja u Zagreb, zajedno sa svojom drugaricom Danicom Marić, pobjegne iz zatvora.

Pročitajte još

Iskoristivši povoljan trenutak, bacila je jastuk kroz prozor i ne misleći o posljedicama skočila. Zahvaljujući snalažljivosti ostala je nepovrijeđena! Zajedno sa Danicom, pod okriljem noći, odlazi kući, gdje se brzo presvlači i nastavlja dalje.

Prema drugim izvorima, Vahidin beg je izgledao drugačije; gotovo da se taj čin ne može ni nazvati bijegom. Navedenu tvrdnju potvrđuje tekst Zorana S. Mačkića „Zagonetne smrti braće Paternoster“:

Redarstvenik Ganić se zatim prisjetio da je dva dana prije toga, 20. decembra 1941. oko 14.30 časova, Ratimir Paternoster „dočekao svoju ljubavnicu Ismetu Demirović, ženu Salihaginu, poznatu komunistkinju, uveo je u zgradu Redarstva i poručio tri kafe”. Potom je u kancelariju pozvao pritvorenicu Vahidu Maglajlić. Očigledno, treća kafa bila je namijenjena upravo njoj. Prema Ganićevom iskazu, njih troje su se u razgovoru zadržali oko sat vremena. Sutradan uveče (21. decembar) Vahida je pobjegla iz pritvora Ustaškog redarstva. Vahidina sestra Muniba navodi da je Vahida planirala da pobjegne prethodnog dana, te da je na mostu na Crkveni, u neposrednoj blizini zatvora Ustaškog redarstva (Gruberovića kuća), nju i Danicu Marić trebalo da sačeka fijaker. Ovaj je plan propao, ali se može zaključiti da je dogovoren između Paternostera, Maglajlićke i Demirovićke.

Dolaskom u „šumu” nastaje drugi period njene borbe, više ne ilegalni, već ratnički.

Učestvuje u osnivanju Antifašističkog fronta žena, kao i na prvoj konferenciji prilikom koje je izabrana za člana Centralnog odbora.

Prilikom njemačkog napada u Velikoj Ruiškoj, 11. aprila 1943, tražeći izlaz iz obruča, prostrijeljena kroz srce neprijateljskim kuršumima poginula je hrabra i neustrašiva Banjalučanka Vahida Maglajlić.

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ od 20. decembra 1951, a na prijedlog vrhovnog komandanta Oružanih snaga Jugoslavije Josipa Broza Tita, Vahida Maglajlić proglašena je narodnim herojem Jugoslavije.

Maglajlići, učesnici NOR-a

Iako je svojom hrabrošću zasjenila mnoge učesnike NOR-a, Vahida nije bila jedini borac iz doma Maglajlića. Njen brat Munib bio je zamjenik komesara Druge udarne krajiške brigade. Poginuo je iste godine kad i Vahida, 1943. Njihova tijela počivaju na Partizanskom spomen-groblju u Banjaluci.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije