Bio je to, javno je rekao, Vladimir Beara (1928-2014).
A Beara se sasvim slučajno našao u fudbalu. Vježbao je balet u splitskom HNK da bi jednog dana otišao na Stari plac zbog razgibavanja. Hajdukovci su ga uočili, pozvali na trening, nakon čega je počeo da ispisuje najljepše stranice jugoslovenskog fudbala.
– Imao je poseban trening; pod murvom (dud) na Starom placu bio je neravan zid, s ispupčenim kamenjem, na koji je Beara bacao tenisku lopticu. Ona se zbog neravne podloge odbijala u nepredvidivim smjerovima i tako je stekao neviđene reflekse – otkrio je legendarni bivši napadač Dinama i Partizana Miroslav Rede, koji je Beari kao 14-ogodišnji dječak skupljao lopte iza gola.
Zvali su ga Veliki Vladimir (tako su ga krstili uvijek škrti na komplimentima engleski novinari), Balerina s čeličnim šakama (loptu je mogao da “izboksuje” sve do centra) i Čovjek od gume. Kada je suparnička ekipa izvodila slobodne udarce, nije dopuštao postavljanje živog zida! A i kada bi “popustio”, ostavljao je rupu u zidu kako bi vidio izvođača slobodnog udarca.
O njemu su se ispredale legende, valjda zato što nije bilo televizijskih prenosa u vremenu kada je, od 1947. do 1955. igrao za Hajduk (tri titule šampiona), a potom za Crvenu zvezdu (četiri titule i osvajač dva Kupa). Karijeru je završio u njemačkim klubovima Alemaniji i Viktoriji.
Za reprezentaciju Jugoslavije stajao je, od 8. oktobra 1950. do 11. oktobra 1959. godine, na gol 60 puta, nastupivši i na svjetskim prvenstvima u Brazilu 1950, Švajcarskoj 1954. i Švedskoj 1958. Osvojio je srebrnu medalju na Olimpijadi 1952. u Helsinkiju, gdje je u finalu odbranio jedanaesterac Ferencu Puškašu, vjerovatno najefikasnijem napadaču koji je hodao planetom, jer je nastupajući za mađarske i španske klubove postigao 514 golova u 529 utakmica!
U svom trećem nastupu za “plave”, na primjer, protiv Engleske na londonskom “Hajberiju”, Beara je spasao tim od poraza (2:2) bravurama na gol liniji.
Poslije ove utakmice dobio je nadimke Veliki Vladimir i Leteći panter.
Golove koje je primao, pričali su savremenici, bili su uglavnom neodbranjivi.
Rajko Mitić je u “Tempu” 1971. godine napisao kako se na prste mogu nabrojati golovi koji su pali Bearinom krivicom.
– On je stajao na golu reprezentacije i onda kada je tim primao po četiri i pet golova, ali je Beara u tim trenucima činio sve da spase gol. Samo ponekad napravio bi grešku. Na primjer, na poznatoj utakmici na Olimpijadi sa ekipom SSSR (5:5), Beara je u posljednjih 13 minuta primio četiri gola, pri čemu je on “kumovao” (ali ne samo on) većini. I pored toga što nije sam kriv za sve primljene golove, sa ovim se nikako nije mogao pomiriti. Primajući, po običaju, zajedničke greške samo na sebe, Beara čitavu noć poslije utakmice nije spavao. Šetao je ulicama Tamperea, bježeći od nas i naših pogleda. Plašio se naših eventualnih prigovora, jer je (jedino on) smatrao da je kriv za primljene golove – prisjećao se Mitić.
Prostor bivše Jugoslavije je bio rasadnik odličnih golmana, ali ono što je radio Beara ostaće neprevaziđeno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu