Abas Arslanagić je sa reprezentacijom Jugoslavije u Minhenu 1972. godine osvojio zlatnu medalju. To je bila generacija koja je utabala staze svih kasnijih uspeha jugoslovenskog rukometa.
– Kada je Vlado Štencl počeo da stvara ovu reprezentaciju nije bilo lako, prvo su bili sedmi na svijetu. On je prvo okupio mlađu grupu igrača koji su bili jako perspketivni. Okupio ih je i sa par tih starih igrača, otišao na mediteranske igre u Tunis, tamo je bio prvi i na tim rezultatima je gradio ekipu za Pariz 1970. godine. Ja sam godinu dana ranije debitovao, a Štencl nije imao iskustva velikih takmičenja i nije možda tempirao pravu formu za to Svjetsko prvenstvo u Parizu. Mi nismo bili ubjedljivi tokom prvenstva, igrali smo neriješeno sa Japanom, izgubili od Čeha, Mađare smo dobili sa jednim golom razlike (11:10) u mojoj najboljoj utakmici u karijeri, a protiv Danaca smo uspjeli da dođemo do pobjede u borbi za treće mjesto iako su oni bili aktuelni vicešampioni svijeta. Pobijedili smo ih sa 17 golova razlike što je njihov najubedljivi poraz do danas – počeo je priču Abas Arslanagić za podkast Radio Sport Box Radija Republike Srpske
Teroristički napad u Minhenu
Uslijedila je Olimpijada u Minhenu na kojoj je Jugoslavija dominirala, ali nažalost, to zlato ostalo je u sjenci terorističkog napada u kojem su ubijeni izraelski sportisti.
– Nakon tog događaja takmičenje je na sve više ličilo više nego na Olimpijsko selo. To je bio logor opasan tenkovima, bilo je mnogo policajaca i vojske, a mi smo jedina reprezentacija koja je na taj dan izašla iz sela, ali se nismo vratili iz sela sve dok nisu izašli teroristi. Helikopteri su nas nadlijetali, vojnici sa maskama i dugim cijevima su bili prisutni. Nakon što su izveli preživjele teroriste mi smo se vratili. Sutradan je je održana komemoracija, bilo je tužno, nikako. Olimpijsko selo je bilo ogromno , postojao je strah. Sjećam se jednog sportiste iz Izralea, rvača koji je poginuo, zaista je bilo tužno – prisjeća se Arslanagić.
Nekad i sad
Rukomet je danas mnogo drugačiji u odnosu na onaj koji se tada igrao.
– Igrali smo i mi brzo ali nije bilo brzog centra. Ovaj se meni rukomet ne svidja iako igra sedam na šest polako dobija fizionomiju. Međutim, malo ekipa igra taktički zrelo na ovaj način. Za mene tu igru najbolje igraju Portugalci. Igra bez golmana zahtijeva disciplinu, svaka greška je prazan gol, na jednoj utakmici de Vargas je zabio četiri gola, takav učinak nekada nije imalo ni krilo – objašnjava Arslanagić.
Abas Arslanagić je ispisao istoriju svojim odbranama, a jedan je od rijetkih igrača koji je direktno uticao na promjenu rukometnih pravila. Naime, kada je počeo da izlazi sa gola povučena je linija na četiri metra.
– Prvi sam krenuo da izlazim naprijed. Uvidio sam da se tako smanjuju uglovi, da ulazim u šut igračima. Vidio sam da to ide odlično, a onda sam usavršio. Ulazio sam pivotu u šut kada se on priprema i kada nema dobro vidno polje, usavršio sam ulazak sa krila. Prvi sam koji je ostavljao slobodan prosttor od stative, a onda su krila počela da skaču sa kontra noge. To je bio nadmudrivanje, a tako je i danas. Ja sam ovo poslije, zahvaljujući mom profesuru biomehanike Petričeviću opisao u svojim knjigama – objasnio je Arslanagić.
U poznim godinama Abas Arslanagić većinu života provodi na moru, bavi se slikarstvom i voli da kuva.
– Volim da kuvam. A kako je počelo, nisam sebi jaja ispekao dok nisam otišao u Katar. Tamo sam bio u najboljim hotelima mjesecima, a kada sam došao u svoj stan odmah sam počeo da kuvam, uglavnom ono što se jede kašikom. Kuvanje je lako za onog ko voli da kuha i jede. Sve volim da kuham, pasulj, kupus kalju, gravče na tavče napravim tako da bi Makedonci zavidili. Volim mediteransku kuhinju, pravim supu od Šparoga, rižoto, imam arapski recept za ribu, to je fantazija – rekao je Arslanagić
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu